Gotovo svaka kuća kod Hrvata katolika ima kip ili sliku s Gospinim likom. Majka Božja posebno se brižno stoljećima svetkuje i proslavlja u desecima župa, a njoj su posvećene najljepše pjesme iz domoljubno-vjerskog narativa. Zato ju se i naziva Kraljicom Hrvata. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić majku, ženu visoko postavlja u društvu i Crkvi te upozorava s jedne strane na izrabljivanje i ponižavanje žena, a s druge pokušaje da se žene u društvu odvoji od vrijednosti rađanja, života, obitelji.
Zašto je Gospa toliko važna Hrvatima katolicima i zašto se toliko štuje u BiH, čini se kako je gotovo svaka druga župa posvećena Isusovoj majci?
- U povijesti spasenja Marija je imala, uz Isusa, najvažniju ulogu. Bog ju je pripravio i odabrao da se po njoj utjelovi Božji Sin. Ona ga je pratila u njegovu uzrastanju, a i sama je rasla u vjeri. Bila je uz Isusa i na križnom putu, kao i uz sam križ te Isusovu muku i smrt. Isus nam je s križa dao svoju majku za majku. Kao što je učenik “od toga časa uze k sebi”, tako svi mi Kristovi vjernici uzimamo ozbiljno Isusovu oporuku s križa kada nam je dao Mariju za majku. Zato, tijekom cijele povijesti Crkva Mariju doživljava u svojoj sredini kao zagovornicu i posrednicu milosti. Tako je bilo na početku Crkve kada je zajedno s apostolima molila za silazak Duha Svetoga, pa kroz sav povijesni hod Crkve, obitelji i pojedinog vjernika. Zato je narod sročio lijepo: tko Mariju ljubi taj se ne gubi! Radi toga smo pravili crkve i zavjetne kapele i zato imamo u svakoj obiteljskoj kući dragi lik Gospe.
Primjer Gospe je uzor za katoličke obitelji. Koliko je ta zajednica u društvu danas izložena iskušenjima?
- Majčinstvo je u Božjim očima tako vrijedno i lijepo, te je i Bog htio imati majku. Marija je uzor po svojoj vjeri, poslušna Božjem glasu i odana u povjerenju. Zato je uzor kako istinski vjerovati ne samo u Boga nego i Bogu te prihvatiti Božju riječ poput Marije: - Evo službenice Gospodnje. Danas je naša obitelj ugrožena iz raznih ideoloških i političkih nametanja novih vrednota koje ruše kršćansku antropologiju, a onda i to sveto gnijezdo života u kojem se iz ljubavi živi, rađa i odgaja budućnost i život. Raduje me što je, unatoč svim krizama, današnji čovjek gladan duhovnog i traži utjehu vjere i mir u duši. Zato su Marijina svetišta divna oaza duhovnog mira.
Blažena Djevica Marija je za brojne putokaz življenja. Može li se reći da je ona slika i model Crkve?
- Drugi vatikanski koncil ju je nazvao najodličnijim članom Crkve, ali Ona je Majka Crkve jer je rodila Krista koji je glava toga mističnog tijela što je Crkva. Upravo njezina poslušnost riječi Božjoj je uzor kako Crkva treba primati, živjeti i naviještati riječ Božju. Njezina bezgrješnost je poziv Crkve da svojim poslanjem oslobađa ljude od grijeha, te se tako Crkva tijekom cijele povijesti ostvaruje na putu Marijinu. Kao što je Marija tijelom i dušom uznesena u nebo, to je cilj svakog čovjeka i cijele Crkve prijeći iz ovog prolaznog životnog puta u život vječni, u proslavljenu Crkvu, u zagrljaj Presvetog Trojstva - Boga ljubavi.
Koliko vjernici iskreno prakticiraju vjeru, masovno je obilježavanje velikih svetkovina, dok je u ostatku godine rijetko ponašanje u skladu s vjerom, što uključuje i redoviti odlazak na mise?
- Nažalost, sva javnost je nametnula jednog drugog boga, a to je novac. Sve se vrti oko toga boga novog idolopoklonstva: politika, svjetska javnost, škola, mediji itd. Svi nameću to mnijenje da novac nije više sredstvo nego idol. Teško je oduprijeti se tom duhu vremena koji proživljavamo i koji se agresivno nameće. Kada god Boga istjeramo, kako kaže papa Franjo, tada je ugrožen čovjek, njegovo dostojanstvo i mir u svijetu. Pomalo se navikavamo na tu globalnu ravnodušnost, slušajući svaki dan tu crnu kroniku u suvremenom društvu. Gdje je vladavina novca tada su učinci silan materijal za crnu kroniku: droga, korupcija, kriminal, trgovina ljudima, djecom itd. Zato su ove svetkovine i hodočašća izazov da se čovjek trgne, nađe sebe, susretne Boga i bori se s tom globalizacijom ravnodušnosti i vladavinom novca. Kroz pokoru, ispovijed, molitvu, praštanje otkrije se pravi smisao života. Da bi to ostvario, čovjeku je potrebna milosna snaga koju valja isprositi.
Brojni ljudi su danas bez nade. I zadnji put kada sam radio razgovor s vama pitao sam vas o odlasku ljudi odavde. Što im reći o životu izvan domovine, kako ih ohrabriti za ostanak?
- Vjerojatno bih isto odgovorio: treba od malena odgajati za život. Bl. Ivan Merz bi rekao da život nije uživanje nego žrtva. Koliko smo spremni biti nesebični, spremni se žrtvovati? Samo takvi ljudi su sposobni gajiti nadu i izgrađivati budućnost. Posebno je mučno kada takve izaberemo u vlast pa u njima vlada sebičnost umjesto strategije otvaranja perspektiva za život. Papa Franjo nas je pozvao iznova krenuti na uskrsno putovanje koje uključuje križ, odricanje. Valja nam imati hrabrosti na obraćenje. Svatko je kovač svoje sreće, a zemaljska sreća je “škrta”. Bez Boga nema prave sreće. Zato valja cvjetati tamo gdje smo nikli. Valja voljeti svoje korijene i na njima rasti. Svi oni koji se ponovno navraćaju, svjesni su što im znači korijenje na kojem su nikli. Pitam se znaju li cijeniti znoj, muku, suze i krv svojih predaka, koje su prolijevali za tu zemlju te sada leže u njoj i tu čekaju uskrsnuće mrtvih? Ako to ne znaju cijeniti, onda je upitna i njihova vrijednost, a pogotovo neka se ne čude kada jednog dana budu zaboravljeni jer nisu ni oni svoje cijenili.
BiH je podijeljeno društvo, nepovjerenje je veliko. Nedavno su se dvojica dogovarala mimo trećega. Kako na to gledate i kako zemlja može krenuti naprijed?
- Umorila me ta politika igranja zanemarujući jednaka prava svih ljudi i svih naroda u ovoj zemlji. Tko god se tako igra radi protiv BiH kao države sva tri konstitutivna naroda. Ne može se voljeti država ako se ne voli sve njezine građane. Trebalo bi jednom ući u glavu da ono što želim sebi i svom narodu, moram to isto priznati i prihvatiti i drugima s kojima živim. Ta politička trgovina na račun drugih je kopanje grobnice ovoj zemlji i narodima u njoj!
BiH se bori na europskom putu, koliko u tome smislu i sama Sveta Stolica može učiniti da ova zemlja krene naprijed?
- Pomoći se može onome tko hoće da mu se pomogne. Nemoguće je pomoći ako netko sam sebi odnemaže. Siguran sam da Sveta Stolica neće propustiti istinsku potporu za europske integracije, ali se traži i od nas da sami sebi pomognemo kako bi nam se moglo pomoći. Pitam se žele li istinski ljudi u vlasti taj europski proces. Treba znati sačuvati vlastitost, ali i izgraditi one procese bez kojih nema zajedništva te velike obitelji koja se zove Europa.
Nedavno su objavljeni podaci o popisu. Kako na njih gledate?
- U ovoj državi nema ništa a da se time ne manipulira u politikantsku svrhu. Tako se dogodilo i s ovim popisom. On je relativni pokazatelj stvarnosti. Samo to da se toliko vremena čekalo na objavljivanje podataka, govori kako je puno toga u tom manipuliranju. Trebat će još vremena da se istinski stvore uvjeti za realan popis. Nije me iznenadio jer smo poznavali stvarnost i prije. Pitam se koliko stvarno znaju stvarnost oni koji nam “kroje kapu”.
Uloga pape Franje uglavnom se doživljava i u javnosti prezentira kao nekoga tko pokušava “uzdrmati” Crkvu, odnosno narod, kler, a posebno ističe ulogu žene. Kako gledate na njegov mandat?
- Bogu sam zahvalan za ovog papu Franju koji je probudio u Crkvi nove snage i njezino poslanju u ovom vremenu. Treba stvar cjelovito pratiti i čitati, a ne izvlačiti iz konteksta njegove poruke. Posebno ova nova pobudnica “Radost ljubavi” je tako tečna za čitati te se pitam koliko će biti čitana. Nažalost, mnogi će svoje mišljenje iznositi a da je nisu pročitali. Veseli me što Papa ne dopušta ustajalost u Crkvi, nego budi savjest i odgovornost svih slojeva Crkve. Neka ga Bog uzdrži u tom poslanju. Kamo sreće da oni koji mogu doprinijeti ozdravljenju ovog društva prihvate njegove poruke, zaustavio bi se rat, i siromaha bi bilo manje, te bi zaživjela snažna nada koja izvire iz uporišta u Bogu.
Nedavno se u javnosti zapodjenula rasprava glede izjave jedne poznate žene da joj rođenje djeteta ne bi koristilo karijeri. Kako gledate na jednu pojavnost koja se uvlači i u naše društvo?
- Mogu samo reći da je naše javno mnijenje bolesno. Bez velikodušnosti, poniznosti i solidarnosti nije ga lako ozdravljati. Još više, osim te žene, ima onih koji nameću vrednote koje ne služe životu nego smrti.
Kako gledate na današnju ulogu žene u obiteljskom domu, u Crkvi, društvu? Je li njezina uloga podcijenjena ili pak na inzistiranje na “jednakosti” po svaku cijenu čak i kada je u pitanju obavljanje teških fizičkih poslova?
- Jednom priliko sam pročitao izjavu Josipa Kentenicha da društvo pada ili raste dostojanstvom žene. Sigurno da rad spada na ostvarenje dostojanstva čovjeka. Jednakost nije u tome da mora isto raditi što i muškarac. Ako im želimo dati jednakost, zašto muškarci svoju golotinju skrivaju, a prodaju razgolićeno tijelo žene te je tako ona postala roba, a ne osoba. Gdje je ta jednakost u politici, u javnom društvenom životu itd. Sve se radi da žena bude roba za trgovinu?
Kako gledate na mogućnost zaređivanja žena, odnosno snažniju ulogu u Katoličkoj crkvi?
- Za sada ne mogu ništa drugačije govoriti nego što Crkva do sada naučava i što je tradicija. Papa Franjo je uspostavio komisiju da se ispita uloga žene u početku Crkve te neki stavovi koje bi trebalo promišljati, ali treba biti jasno da se ženama ne oduzima njihovo mjesto u Crkvi jer one su snaga vjere i u obitelji i u našim župama, ali neće biti ređenja žena za svećenike.
Kriza morala nikada nije bila izraženija, nedavno su objavljeni podaci kako su na tisuće djece u izbjegličkom valu jednostavno napuštene - ostavljene. Čini se, stanje nikada gore?!
- Hipokrizija društva je nastala. Tako žestoko osuđujemo Hitlera, i to s pravom, kao i svaki nacizam, fašizam i komunizam, a donosimo zakone koji su samo drugačije oblikovani, a isti cilj postižu, a to je kultura smrti: ubijanje nerođene djece, propagiranje rodne ideologije, gay zajednica, trgovina djecom, organima, žena je postala roba a ne osoba, sve je podvrgnuto novcu. Drznuli smo se mijenjati naravni Božji zakon. Obitelj se urušava i država si uzima pravo što obitelji pripada itd.
Hrvatska je teško podijeljena, da je takva bila 1991., zasigurno ne bi državu uspostavili. Kako to komentirate, napose odnos i ponašanje stranaka u tom smislu?
- Slažem se kako se da nije bilo sloge 1991., ne bi uspostavila država. Nažalost, nismo naučili demokratski razmišljati. Ne može stranka biti važnija od strategije opstanka naroda i njegove budućnosti. Nije do sada ni jedna struktura izradila strategiju vrednota naroda i države, ispod koje se ne ide u demokratskim nadmudrivanjima. Još žalosnije je da se mnoge prodane duše nisu odvikle od “dvostrukog” života da se “klanjaju na sve četiri strane”, kako se u BiH kaže. Treba znati i upoznati vlastitost naroda i zemlje i svi se zauzeti da budemo prepoznatljivi po našim povijesnim i sadašnjim vrednotama. To ne vrijedi samo za RH nego i za nas u BiH. Samo da spomenem, na Dan pobjede, koliko je obiteljskih kuća imalo izvješenu zastavu kao vanjski znak da se time identificira. Zastava je simbol, ali stati uz simbol znači sebe prepoznati.
Kakav odnos očekujete od službenog Zagreba prema BiH i Hrvatima s obzirom na to da vidimo kako se iz raznih dijelova svijeta utrkuju podržati “svoje” partnere u ovoj zemlji?
- Bez obzira na odnos RH prema nama Hrvatima u BiH, mi moramo znati sami sebi pomoći i organizirati se tako da budemo sposobni izboriti jednakopravnost. Ako toga ne bude teško nam itko može pomoći. Vlast u RH će pokazati svoju umješnost koliko vrednuje svoj narod po tome kako će se postaviti prema nama. To će više pokazati njihovo lice, a mi ćemo izdržavati svaku stvarnost, kao što smo do sada preživjeli- i Osmansko Carstvo, staru Jugu, komunističko vrijeme, pa ćemo preživjeti i ovo vrijeme, ako Bog da.
Naravno ,prezivjeti ce oni i ovo vrijeme.Radi toga i idu u Njemacku,Austriju,Irsku...