Tko je zapalio zgradu županijske Vlade, sjedište HDZ-a BiH i županijskog ogranka stranke SDA? Jesu li bošnjački i hrvatski političari, građani okupljeni oko plenuma u pravu ili nisu, pitanja su koja Marinka Markovića (53) najmanje zanimaju. Njegova životna preokupacija temelji se na prostim, egzistencijalističkim stvarima. Dok otpuhuje dimove jeftine cigarete, Marinko razmišlja hoće li sutra imati novca za novu kutiju i hoće li javna kuhinja u kojoj se hrani godinama sutra raditi. Politiku i nacionalno predizborno nadmudrivanje ostavio je, kako kaže, onima “koje život uopće ne muči”. Da ih muče, tvrdi Marinko, politika i nacionalizmi ne bi bili u središtu njihove pozornosti. On je izbjeglica koja je izgubila kuću i posao za vrijeme prošlog rata u BiH, a životari od rijetkih i sve “tanjih” nadnica. Živi od ljubavi kupaca ispred tržnog centra kojima pomaže utovariti vreće brašna, šećera, ulja.. Može od toga kupiti cigarete, popiti pivo, pojesti sendvič. Po kuhanu hranu ide u pučku kuhinju, a u restoranu je ručao davno prije rata. Izbori, status grada Mostara..., za Marinka i njegove “prijatelje” iz javne kuhinje teme su o kojima nemaju vremena razmišljati. Dok s razglasa dopiru povici ogorčenih građana koji traže ostavku gradonačelnika, županijske vlade, smanjenje plaća i naknada političarima, starica s dva cekera ispred sebe stoički čeka kad će se vrata javne kuhinje konačno otvoriti. Plastične kantice u koje se sipa Caritasova juha ili grah njezina su jedina pokretna imovina. Razočarana što na kraju sedamdesetih mora svoj obrok potražiti u javnoj kuhinji, starica ne želi niti čuti za političare, a novinare izbjegava kao kugu. Bivša ratna linija razdvajanja mostarski bulevar koja i danas dijeli istočni od zapadnog Mostara za članove javne kuhinje je samo imaginarna linija koju svaki dan prelaze u potrazi za hranom. “U kuhinji smo svi isti, nema podjela na Hrvate, Bošnjake, Srbe, nitko nikoga ne pita za nacionalnost. Glad nas je ujedinila, mi smo najobičnija sirotinja u sirotoj državi”, govori nam stariji gospodin s brkovima dok stavlja plastičnu kanticu s toplim obrokom i komad kruha u plastičnu vrećicu.
Goli život u podijeljenom gradu na Neretvi
Siromasi ujedinili podijeljeni grad
Za siromahe postoji samo bolja ili lošija javna kuhinja
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
