Mostar je grad prepun živopisnih ljudi razigranih karaktera, svojevrsnih ikona ovoga grada koje su na sebi svojstven način u svoje vrijeme i u većoj ili manjoj mjeri upisali vlastite retke u knjigu osobnosti ovoga grada i ovog podneblja. Jedan od tih ljudi svakako je i Oton Sabo, samozatajni inženjer nekadašnje zrakoplovne industrije Soko Mostar, voditelj modelarske sekcije aerokluba 1949. Mostar, te jedan od inovatora koji su ostavili traga i čiji rad je bilo plodan u istoj onoj mjeri u kolikoj je i zračio njihov entuzijazam i želja za usvajanjem novih znanja. Autor je i jedine stručne knjige iz aeromodelarstva “LETEĆI MODELI” koju je izdao 2005. godine. Prisjetio se Sabo u razgovoru vremena provedenog u mostarskom Sokolu kao najplodonosnijeg razdoblja njegova radnog vijeka, kao i mostarskog zrakoplovnog modelarstva, ali nezaobilazno i nekih inovacija čijim je idejnim začetnikom bio, ali koje nikad nisu zaživjele zbog spleta različitih okolnosti, a najviše naprasno prekinutih proteklim ratom.
Aeroklub Mostar 1949.
“Mostarski aeroklub nosi u svome imenu 1949., a riječ je dakle o godini kada je ukazom narodne tehnike u gradu na Neretvi utemeljen klub koji je vremenom postao prepoznatljiv u europskim i svjetskim razmjerima. Mostar je grad koji ima izrazito dugu i bogatu zrakoplovnu tradiciju koja svoje korijene vuče još od vremena austrougarske carevine, koja je i izgradila zračnu luku Jasenice. Od tog vremena po do danas Mostar je postao pravi rasadnik zrakoplovaca, zrakoplovnih zaljubljenika i entuzijasta pa je osnivanje kluba bio logičan slijed događaja. Klubu sam se priključio 1952. godine i od tada pa do danas ostao sam vezan uz njega”, kazao nam je Sabo. Međutim istraživački duh i ljubav prema tehnologiji i tehničkoj kulturi oduvijek su bili prvi na listi prioriteta ovog osebujnoga stručnjaka pa je njegov život uz zrakoplovstvo krenuo u više paralelnih pravaca. “Nedugo nakon učlanjenja u klub počeo sam se interesirati i za letenje, te sam se pored modelarstva okušao i u jedriličarstvu i pilotiranju. Letio sam na 32 tipa motornih zrakoplova različitih značajki i namjena” ističe Sabo. Mostarski aeroklub u vremenu svoje najintenzivnije aktivnosti u predratnom razdoblju bio je jako cijenjen čak i u okvirima koji su nadilazili granice tadašnje Jugoslavije. Istaknuti su bili nastupi na europskim i svjetskim natjecanjima i priredbama, s kojih su se mostarski modelari redovito vraćali okićeni medaljama, prizananjima i trofejima najvišeg ranga.
Soko kup
“Budući da je u našem gradu nakon Drugog svjetskog rata utemeljena tadašnja zrakoplovna tvrtka VI Soko, logično je bilo da je ta tvrtka i sponzorirala aktivnosti mostarskog aerokluba. Tako je ustanovljen i Soko kup, i to na temeljima sleta iz 1959. godine kad su mostarski modelari odlučili podići ovo natjecanje na najvišu razinu. Prvi Soko kup održan je 1960. godine i postaje jedno od najpoznatijih natjecanja 80-ih godina prošloga stoljeća na kojem je sudjelovalo oko 150 natjecatelja iz cijelog svijeta (SAD-a, Japana, Čehoslovačke, Mađarske, Njemačke, SSSR-a i dr.). Ovo natjecanje zadržalo je svoj kontinuitet sve do 1992. godine, ali za vrijeme ratnih godina biva prekinuto. Nakon rata dolazi do prestanka sponzorstva za ovo natjecanje te ono biva preformulirano u Mostar kup”, napomenuo je Sabo. Ove godine održava se 48. Mostar kup, te je važno istaći i to da je Mostar 1980. na prijedlog Svjetske zrakoplovne organizacije bio domaćin Europskog prvenstva za modelare, a 1990. Svjetskog juniorskog prvenstva. Također, ono što treba da se zna jest da se Mostar kup (nekadašnji Soko kup) boduje za Svjetski kup, što samo po sebi govori o mjestu koje mostarski modelari zauzimaju u svjetskom modelarstvu kao grani sporta.
50 natjecanja
S osmijehom Sabo nastavlja: “Mislim da sam trenutačno jedini živi sudionik svih 48 natjecanja, te mi je želja da sudjelujem u najmanje još dva što je zasigurno rekord dostojan Guinnessa. Klub je imao pauzu u djelovanju od pet godina u razdoblju ratnih djelovanja, ali se aktivnosti kluba nastavljaju i nakon rata, ali u znatno oskudnim mogućnostima i okvirima. Klub ima poteškoća s organiziranjem rada i nastave za mlade koji su u središnjem fokusu djelovanja samog modelarskog kluba. Niti posjedujemo adekvatno sponzorstvo niti adekvatne prostorije kako bismo smjestili mostarski modelarski klub tamo gdje pripada u sam vrh svjetskog i europskog modelarstva”. O rezultatima i izravnim koristima kluba Sabo kaže: “Naš je klub iznjedrio generacije pilota, zrakoplovnih djelatnika i inženjera od kojih jedan još uvijek leti kao civilni pilot na relaciji SAD - Kina, a riječ je o Zlatku Hafizoviću. Osvajači smo više različitih modelarskih natjecanja, a u okviru kluba je svojedobno bila i škola letenja dok je klub posjedovao i svoje letjelice. Uz sve poteškoće koje se nalaze pred klubom ipak on ima potencijala te pojedini članovi, kao primjerice Soniboj Sonjo Sabo ostvaruju uspjehe koji je prošle godine bio 10. u svojoj klasi u svijetu. Nije to mali uspjeh za ovu malu zemlju. Međutim financijski problemi, obiteljske obveze i slično sve je to ono što stoji između modelara i uspješnog djelovanja i nastupa”. S koliko žara Oton Sabo govori o modelarstvu zamalo nas je odvuklo s još nekih tema o kojima smo htjeli čuti od ovog vrlo svestranog čovjeka. Ono po čemu je Sabo možda još i poznatiji u gradu na Neretvi je njegova inovatorska djelatnost i inženjerska stručnost po kojoj ga pamte njegovi kolege iz mostarskog Sokola, ali i šire. Čovjek je to koji je živopisna enciklopedija tehničke znanosti i jednostavnih tehničkih rješenja, a čija je mašta nadilazila vrijeme u kojem je djelovao aktivno.
Animo-turbine
“Svojedobno dok sam radio u Sokolu menadžment te tvrtke prepoznao je u danom trenutku nova tržišta te težište vlastitih nastojanja usmjerio na razvoj novih proizvoda. Ti projekti nisu bili u kategorijama dotadašnjih poslovnih aktivnosti VI Soko, a koje su se uglavnom odnosile na proizvodnju borbenih zrakoplova i opreme. Bilo je to nešto novo i dakako od opće koristi. Riječ je o projektu multifunkcionalnih vjetroelektrana s novim animo-turbinama i biplanskim lopaticama. Prototip je urađen primarno da se starta proizvodnja malih elektrana koje bi služile za podizanje voda u sušnim područjima, primjerice za crpljenje pitke vode ili navodnjavanje kap po kap, jer Hercegovina je Kalifornija, još je svojedobno tvrdio Osman Pirija”, sjeća se Sabo. Pitali smo ga dalje o tim vjetro-elektranama vidjevši da je riječ o nečemu iznimno revolucionarnom čak i za današnje uvjete. “Moram istaknuti kako bi se te turbine mogle iskoristiti i za punjenje za to predviđenih spremišta koji bi se postavili na vrhove brda i uzvisina u Hercegovini, a koji bi u razdobljima požara služili za jednostavno gašenje požara ispuštanjem te vode. Ti bi se relativno jednostavni spremnici mogli puniti i kišnicom tijekom jesenskog i zimskog razdoblja. Mogućnosti ovih plodnih ideja i njihova kombinacija predstavljaju osnovu za višestruku primjenjivost, a sve u svrhu poboljšanja sigurnosti i kvalitete života. Ova rješenja bila bi spas, kako za individualna gospodarstava, tako i za veće tvrtke koje bi pravilnom uporabom mogle pobrati primjenjive koristi za svoje poslovanje. Voda iz planiranih spremišta mogla bi se također koristiti i za navodnjavanje posijanih šumišta, što je problem koji se ukaže nakon sječe pa pošumljavanja šumskih površina. Posebna korist ove tehnologije bila bi vidljiva i na otocima gdje bi se crpila morska voda koja bi se prerađivala za piće i navodnjavanje te za upotrebu na plovilima umjesto jedara i slično...”
Premoštenja
Kao da je ponovno za crtaćim stolom, ideje tečno izviru iz njegovih riječi i gestikulacije tako da on nastavlja u istom tonu: “Predlagao sam ja i premoštenja od AL legura. Bio bi to jedinstven pothvat mostogradnje u svijetu, a imajući u vidu ljepotu aluminija i njegov jedinstven sjaj u kombinaciji s bijelim hercegovačkim mramorom na prilazima, bile bi to dakako oku ugodne građevine izuzetne čvrstoće i trajnosti”. Provesti vrijeme u ugodnom razgovoru s ovim iznimnim i svestranim stručnjakom bilo je svakako nezaboravno i nadahnjujuće iskustvo, ali i podsjetnik na sveopću pojavu u našem društvu da se značaj stručnjaka marginalizira i podcjenjuje, dok su u prvom planu neke druge vrijednosti. I kao što sam Sabo kaže budućnost leži u stručnosti u potrebi da se premosti jaz koji je progutao neke generacije kvalitetnih stručnjaka te proizvodnji kao jedinom načinu za stjecanje dodatnih vrijednosti i oplemenjivanja vlastitog tehničkog i znanja uopće. Nadamo se da će barem neke od ovih ideja u ovoj ili onoj mjeri zaživjeti i profunkcionirati te na taj način odati zasluženo poštovanje ovom neumornom stručnjaku.
