Oni koji u Europi mnogo rade slabo su plaćeni! Takav zaključak proizlazi iz nedavno objavljenje statistike Eurostata o tome koliko u prosjeku tjedno rade stanovnici Europske unije. Kada se ti podaci upare s onima o cijeni rada u EU ispada da bogatiji stanovnici starog kontinenta rade manje, a siromašniji više.
Hrvatska je, očekivano, u skupini onih zemalja u kojima stanovnici moraju raditi duže da bi zaradili manje od onih koji žive na zapadu Europe. Primjerice, stanovnik Nizozemske u prosjeku radi 32,2 sata tjedno. Dakle, gotovo dan manje, od onoga što se u Hrvatskoj još uvijek smatra standardom – osam sati, pet dana u tjednu. Poslodavac će za njegov rad po satu, u prosjeku, platiti 43,3 eura.
Radnička prava i sindikat
Hrvati, s druge strane, u prosjeku rade 38,1 sat tjedno, a poslodavci njihov rad po satu plaćaju 14,4 eura. Bolje od nas, za manji broj tjednih sati, zaradit će gotovo svi stanovnici zapadne Europe – Nijemci, Danci, Irci, Francuzi, Belgijanci…Na prvu zvoni da veliki disparitet u radnim satima i visini nadnica moraju biti povezani s produktivnošću. No struka i dobri poznavatelji tržišta rada objašnjavaju da iza nižih nadnica i više rada stoji više čimbenika.
Zašto radimo više od prosjeka EU
Hrvati rade više zbog tri razloga. To su niske plaće, niži stupanj radnih prava te rigidno tržište rada.
Zvonimir Galić, profesor s Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta u Zagrebu, kaže da Hrvati rade više od prosjeka EU, što je 36,1 sat, zbog tri razloga. To su niske plaće, niži stupanj radnih prava te rigidno tržište rada.
“U zemljama u kojima su ljudi niže plaćeni rade prekovremeno, odnosno više, kako bi si malo podigli jadne nadnice. Drugi čimbenik proizlazi iz snage sindikata i kolektivnog pregovaranja, što je civilizacijski standard, a mi smo po njemu na nižem stupnju razvoja. Poznato je da je tamo gdje je zabilježen najniži broj radnih sati, a to je Nizozemska, ravnoteža radnog i privatnog života najbolja. Poznato je i da su tamo sindikati snažni pa su time i radnička prava jaka”, objašnjava Galić. Posljednji, ali vrlo važan čimbenik, je rigidno tržište rada.
Niska participacija
“Ako usporedimo Hrvatsku i Nizozemsku vidjet ćemo da Hrvatska ima jednu od najnižih participacija na tržištu rada – 65,6 posto. U Nizozemskoj taj postotak raste na 82,6 posto. Ova razlika proizlazi upravo iz rigidnog tržišta rada. Kod nas su, primjerice, gotovo u potpunosti zanemareni nestandardni oblici rada, poput rada na pola radnog vremena, ili trećinu radnog vremena. U Nizozemskoj je, s druge strane, potpuno drugačije. Tamo mnogo više ljudi radi u nestandardnim oblicima rada jer im tako, zbog određene životne situacije, više odgovara”, ističe Galić.
Alen Mrvac s portala MojPosao, za fenomen niskih plaća uz duže radne sate također navodi više faktora. No kao prvi izdvaja nisku produktivnost. “Produktivnost u manje razvijenim zemljama često je niža zbog manje razvijene tehnologije, lošije infrastrukture i manje efikasnih radnih procesa. To znači da radnici moraju raditi dulje sate kako bi proizveli istu količinu proizvoda ili usluga kao radnici u razvijenijim zemljama”, kaže Mrvac.
Usto, dodaje, u manje razvijenim zemljama često se proizvode roba i usluge s nižom dodanom vrijednošću, što rezultira manjim prihodima i posljedično nižim plaćama. Na niže plaće uz dulje radno vrijeme, nastavlja Mrvac, može utjecati i visoka nezaposlenost i manjak radnih mjesta kao i pravni i regulatorni okvir.
“Zakonodavni okvir u manje razvijenim zemljama može biti manje razvijen ili manje striktno proveden, što omogućava poslodavcima da nametnu duže radne sate bez odgovarajuće naknade”, ističe Mrvac.
Veće plaće nisu rješenje
Što se produktivnosti tiče, po kojoj smo među najgorim državama članicama EU-a, i koja dobrim dijelom ovisi o tehnološkom razvoju, profesor Galić upozorava da ona u dobroj mjeri ovisi i o drugom, u Hrvatskoj nedovoljno zastupljenom segmentu – onom upravljanja ljudskim potencijalima. “U ovom dijelu posebno loše stojimo, osobito sektorski”, kaže Galić.
Navodi tako da je privatni sektor shvatio da mora na kvalitetniji način upravljati ljudskim potencijalima, no ne i javni sektor. Ovo bi pak mogao biti dodatan uteg produktivnosti i uspješnosti države. “Privatnom sektoru u svakom jakom gospodarstvu nužan je učinkovit javni sektor, samo što to naš javni sektor još uvijek nije shvatio”, upozorava Galić. Muči ga silna tromost, ali i neatraktivnost.
Povećanje plaće, smatra stručnjak za psihologiju rada, to se neće promijeniti. “Privlačenje i zadržavanje zaposlenika ovisi o motiviranost da uopće dođu raditi u određenu kompaniju, ili u javni sektor. Mora postojati motiviranje koje će potaknuti učinkovitost, a onda i jasna politika kako zadržati ljude. Povećanjem plaće u javnom sektoru riješio se samo dio problema jer plaća službenika i dalje ne ovisi o zalaganju i učinkovitost već samo o koeficijentu”, ističe Galić.
Dok dobar dio domaće privrede smišlja kako motivirati radnike da budu produktivniji zapad zna da odgovor leži u zadovoljnom radniku. Takvom je pak radniku iznimno bitna ravnoteža privatnog i poslovnog života, a ona se najefikasnije uspostavlja kraćim radnim tjednom. Dugoročna europska statistika pokazuje da je to nezaobilazan trend jer broj prosječnih tjednih radnih sati kontinuirano pada posljednjih 10 godina – s 37 na 36,1 sat.
AI će sve dodatno ubrzati
Mrvac i Galić stoga su uvjereni da je skraćivanje radnog tjedna neizbježno. “Više ne ‘živimo kako bismo radili’, već radimo kako bismo si mogli priuštiti život kakav želimo živjeti. To uključuje fleksibilnost u radu, istinski balans radnog i privatnog i što više slobodnog vremena. Nadalje, kraći radni tjedan može povećati produktivnost jer odmorniji radnici mogu raditi učinkovitije i kreativnije. Pored toga, manji broj odrađenih radnih sati može smanjiti stres i poboljšati mentalno zdravlje radnika, što opet pozitivno utječe na produktivnost, fluktuaciju i apsentizam u tvrtkama”, ističe Mrvac.
Profesor Galić tome dodaje da će proces skraćivanja radnog tjedna vjerojatno ubrzati, posebno pod utjecajem tehnologije umjetne inteligencije. “Podaci Svjetskog monetarnog fonda kažu da će u relativno kratkom roku 30 do 70 posto radnih zadataka nestati ili se znatno promijeniti što će sigurno povećati produktivnost”, kaže Galić. Njezino će se povećanje pak, posve sigurno, odraziti na trajanje radnog tjedna, jer pad radnih sati svoje opravdanje ima upravo u produktivnosti, objašnjava Galić.
Čekaju nas dakle velike promjene na tržištu rada, koje će ovoga puta biti mnogo brže nego u ranijim industrijskim revolucijama. Ako želimo zadržati ovo malo ljudi što ih je u Hrvatskoj ostalo tim se promjenama moramo početi prilagođavati. Uskoro, naime, više gotovo nitko neće htjeti raditi dugo, posebno ne za malu plaću.
