Kratko razdoblje od nešto više od šest mjeseci, od 25. lipnja 1991. godine, kad je proglašena nezavisnost Republike Hrvatske od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, do 15. siječnja 1992. kad je nova država dobila međunarodno priznanje, zacijelo je najburniji period u dosadašnjoj hrvatskoj povijesti.
Rat je pokazao svoje najgore lice, što je kulminiralo 18. studenoga, kad su se Vukovarom prošetali neprijatelji, vojnici JNA i dobrovoljci, pjevajući “klat ćemo Hrvate”, ali nakon manje od dva mjeseca, 15. siječnja, zavladalo je oduševljenje, pucalo se iz svih oružja jače nego ikad, ali zbog veselja – cijeli niz europskih zemalja nas je priznao.
Pamte ga po batinama
Iz mraka ratnih skloništa narod je odjednom ugledao svjetlo međunarodnog priznanja, koje je označilo pobjedu i opstanak, u procesu koji više nije mogao biti vraćen natrag. Dan međunarodnog priznanja Hrvatske jedan je od dana za koje pamtimo gdje smo bili, a Zoran Šangut, vukovarski branitelj, pamti ga po batinama.
– U zatvoru u Nišu taj su nas dan tukli bez prestanka, izvodili su zarobljenike iz jedne po jedne sobe na hodnik, naredili da se okrenemo zidu i batinali jače nego ikad. Hodnik je bio pun krvi – sjeća se Šangut, koji se i sada, nakon 20 godina, mora zauzimati kako bi Srbija konačno priznala i procesuirala zločine koji su se događali u logorima u koje su dopremani zarobljeni hrvatski branitelji.
Košmar u politici
U košmaru te ključne godine u Hrvatskoj bilo je puno različitih struja i htijenja, dio političke scene nije se mogao pomiriti s tada radikalnom odlukom predsjednika Franje Tuđmana i HDZ-a da Hrvatska izađe iz Jugoslavije.
Zdravko Tomac, potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva, koja je osnovana u kolovozu 1991. godine okupivši uz vladajući HDZ i oporbu, kaže kako su mnogi SDP-ovci bili uvjereni da je sve zlo u Slobodanu Miloševiću, ali da bi se Jugoslavija ipak mogla očuvati ako on bude srušen. Uoči 25. lipnja, kad je u Saboru donesena odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, zavladao je strah od velikog rata koji će ta odluka izazvati. Ipak, Tuđman je ostao odlučan u tome da se odluka donese, a nakon velikog pritiska međunarodne zajednice, 8. srpnja donesena je odluka o tromjesečnoj odgodi realizacije hrvatske nezavisnosti. Moratorij je istjecao 7. listopada, u danima koji su bili vrlo teški.
Zaspali smo u podrumu
– U rujnu 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je, ponajviše zahvaljujući Budimiru Lončaru, posljednjem ministru vanjskih poslova SFRJ, embargo na uvoz oružja u Hrvatsku. Dakle, nismo mogli legalno do oružja, stari režim još se držao, dio zemlje bio okupiran, vlada i nije mogla vladati. S Gospićem, primjerice, neko vrijeme nije bilo nikakvih veza. Svaki dan dolazili su mi diplomati prosvjedujući zbog slučajeva napada na Srbe, dizanja kuća u zrak. Tuđman i vlada su zbog toga intervenirali na terenu, da toga nije bilo, bilo bi možda i gore. Tuđman je ostao odlučan i tada, kad su raketirani Banski dvori, a odluku o nezavisnosti trebalo je konačno provesti – kaže Tomac.
– Sa svih strana dolazile su prijetnje i najave da će Zagreb i cijela Hrvatska biti izloženi velikom napadu, a u Hrvatskoj je bio pritisak da se proglašenje neovisnosti još odgodi. Prije raketiranja Banskih dvora kod mene je bio američki generalni konzul koji mi je rekao: Vi ste se odlučili za rat, Zagreb će biti raketiran. Došle su i dojave da će Sabor biti napadnut, pa čak i ako sjednica bude u nekoj drugoj zgradi. Unatoč svemu tome, nezavisnost je proglašena 8. listopada u podrumu Inine zgrade – kaže.
– Dio ministara mislio je da se na raketiranje Banskih dvora upravo 7. listopada mora odgovoriti radikalno, općim napadom na sve vojarne u Hrvatskoj, pa čak i da se ide metodom ‘zub za zub’ i da se uhiti Rašeta i ostali. Bio sam protiv toga. Dramatična sjednica vlade završena je odlukom da vrh vojske, ako procijeni da je to moguće, tu noć napadne sve vojarne u Zagrebu. Gregurić, Granić, Ramljak i ja ostali smo u zgradi Ine, očekujući burnu noć. Pred jutro sam zaspao u podrumu, očekujući da će nas buditi zbog početka napada. Ipak, ništa se nije dogodilo. Bio sam zadovoljan zbog toga, jer pitanje je kako bi to završilo, koliko bi ljudi poginulo. A bilo je dobro i što je vojska mogla slobodno odlučiti ima li takav napad izgleda za uspjeh, pa su odustali, iako su prije toga tvrdili da se to može lako uraditi - priča Tomac.
Tomac kaže da je ključnu ulogu u raspletu krize odigrao Mihail Gorbačov, lider SSSR-a koji se u to vrijeme transformirao i raspadao. U Moskvu je pozvao Tuđmana i Miloševića, a uz njih su 15. listopada tamo došli i Tomac te predstavnik srbijanske vlade.
– Franja, vi ste jedinstven čovek, čudo od čoveka. Vama rakete lete ispod stola i ništa vam ne mogu – rekao je Milošević Tuđmanu, kaže Tomac.
Napao sam Miloševića zbog te rečenice. Nakon toga su se Gorbačov, Tuđman i Milošević povukli i rezultat je bio sporazum u kojem se spominju dobrosusjedski odnosi između Srbije i Hrvatske.
– Kako su Hrvatska i Srbija u ovom sporazumu susjedi, a ne dio iste zemlje, bilo je jasno da je Gorbačov odustao od ideje da se Jugoslavija mora očuvati – tumači Tomac.
Zanimljivo je i njegovo viđenje događaja oko Vukovara, o čemu se ovih dana ponovno zakuhala rasprava.
– Dvije ili tri noći prije pada Vukovara bilo je riječi o tome da se sve hrvatske snage upregnu u slamanje obruča oko toga grada, međutim, vojna procjena Antona Tusa i Imre Agotića govorila je da u tom slučaju, ako padne Vukovar, pada i Hrvatska, pa je bilo jasno da bi takav potez ulaska u veliki sraz slabo naoružane Hrvatske s jakom JNA bio nerazuman – kaže Tomac.
Pljuska iz susjedstva
Tadašnji ministar vanjskih poslova Zvonimir Šeparović u tim je mjesecima obišao desetke zemalja, sastajući se s njihovim predstavnicima i pokušavajući učiniti najviše što se moglo kako bi došlo do priznanja Hrvatske.
– Sretan sam čovjek kad se sjetim tih dana, koji su bili važni za mene, za moj naraštaj. U diplomatskim aktivnostima imali smo dva cilja: prvo, zaustaviti rat i drugo, dobiti međunarodno priznanje na koje smo imali pravo – kaže Šeparović.
Pričajući o tome što je doživljavao u različitim prijestolnicama, ističe kako je tadašnji slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel radio protiv Hrvatske.
– U Mađarskoj i u Kini Rupel je tražio da priznaju Sloveniju, dodajući kako Hrvatska i Slovenija nisu sijamski blizanci i kako je u Hrvatskoj rat, kako nije zrela za priznanje – kaže Šeparović te dodaje kako ga je Rupelov postupak iznenadio jer su Slovenija i Hrvatska zajedno krenule u razbijanje Jugoslavije proglašavajući istoga dana samostalnost. Puno toga je, kaže, ovisilo i o osobnim pogledima tadašnjih političara, pa je u Pragu dočekan hladno, jer je tadašnji ministar Jiri Dienstbier nastojao da se očuva Jugoslavija. Volio je Beograd, kasnije mu je i knjiga ‘Sanjarenje o Europi’ izdana u Gornjem Milanovcu, u Srbiji, dok je doček u Poljskoj bio izvanredno topao.
– U Austriji je Hrvatska imala velikog prijatelja u ministru Aloisu Mocku, ali ne i u kancelaru Franzu Vranitzkom, socijalistu koji je dugo podržavao opstanak Jugoslavije. Italija je u početku igrala za Jugoslaviju i ministar Gianni de Michelis nije bio omiljen u Hrvatskoj, tek prije samog raspleta i Italija se priključila vlaku koji je vukla Njemačka, kancelar Helmut Kohl i ministar Hans Dietrich Genscher, koji je doživljen kao jedan od najvećih prijatelja Hrvatske. Zapamćen je i američki državni tajnik James Baker, koji je u Beogradu u lipnju 1991. godine praktično dao zeleno svjetlo Srbiji, dao im je do znanja da se SAD neće miješati – kaže Šeparović.
– Bile su nam važne i arapske zemlje, a u proljeće 1992. godine išao sam i na summit nesvrstanih koji je umjesto u Beogradu bio u Indoneziji i tamo polučio uspjeh.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
