Znali smo to odmah nakon pobjeda nad Srbijom i Walesom: Hrvatska će u travnju biti četvrta svjetska reprezentacija. Eto, jučer je u Zürichu to postalo i službeno. I baš je fino leglo na odlične igre Luke Modrića i Marija Mandžukića u četvrtfinalu Lige prvaka. Leglo nam je da možemo ponosno reći: e, baš smo sila!
Hrvatska je reprezentacija prema statističkim parametrima – a tu nema muljanja i subjektivnosti, nego odlučuje isključivo rezultat – četvrta momčad svijeta. Ispred su jedino Španjolska, Njemačka i Argentina.
Kult nije bio upitan
Hrvatska ima dvojicu igrača u dva kluba polufinalista Lige prvaka. To nismo imali devet godina, od Šimića u Milanu i Bišćana u Liverpoolu. No današnji dvojac ima ključne uloge u svojim momčadima ili je tik do nositelja igre. A to nismo imali... možda nikad!
Idemo dalje: Hrvatska je imala predstavnika u Ligi prvaka, Dinamo je bio među 32 najbolja u Europi. Hrvatska je nogometna liga 32. prema Međunarodnom institutu za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS), što je skok od dvadesetak mjesta, jedino Hrvatska nastupa i na SP-u igrača do 20 godina i na EP-u igrača do 17 godina... A Štimčeva je reprezentacija vrh, zbog nje smo četvrti na svijetu. Jer od Ćire do danas, a pogotovo kod Cice, Bilića i Štimca, Hrvatska nema problema s famoznim kultom reprezentacije. 25 odabranih jedva čeka da dođe, da se izgrli i našali s kolegama, a njih još desetak žali što nisu ondje i grize da se idući put nađe na popisu. Cijelo to vrijeme u školama se radi vrhunski – Dinamo, Hajduk, ali i Osijek, Rijeka, Cibalia... izbacuju talente takvom brzinom da nam se svijet divi.
Sanjajte, sanjajte...
Barem nakratko treba zaboraviti lošu ligu, odljev mladih igrača, dugove i (propale) klubove koji ne plaćaju te uživati u trenucima ponosa i slave. I na trenutak se zamisliti: zapravo sve podsjeća na 1998. U savezu su novi vjetrovi (krajem 1998. Marković je došao umjesto Mikše), hrvatski je prvak u Ligi prvaka, liga je prilično slabija i podjednako loše gledana, jedino Štimac u kvalifikacijama ažurnije grabi bodove nego što je tada Ćiro. Jednako malo se radi na promociji domaćeg nogometa, uz časne iznimke poput Istre, na infrastrukturi se ne radi uopće, ali rad u školama je sjajan. Hajdukova je, kad opet pogledamo statistiku i međunarodna istraživanja, treća u Europi (nakon Ajaxove i Partizanove), a o Dinamovoj mnogo govore rezultati na međunarodnim turnirima i još više broj igrača koji su otišli za velik novac i koji su stupovi igre reprezentacije. Mandžukić, Modrić i Kovačić važne su karike u najvećim svjetskim klubovima, jedini smo imali petoricu napadača kojima treba manje od 200 minuta za gol...
– Puno još ova generacija mora učiniti da bi dostigla vatrene iz 1998., a Modrić i Mandžukić daleko su od Bobana i Šukera – nekako je jedinstven stav struke.
Ma jasno da ćemo francusku broncu i Zlatnu kopačku teško još jednom doživjeti. Ali u ovakvoj nogometnoj godini dopušteno nam je sanjati. Uz Mandžu, Luku, Šticu... neka san traje.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
