”Razgovarao sam s tim čovjekom deset minuta. Premalo da bih razabrao nešto o pokretima i ciljevima koji su dio prilično velike zbrke. No jedno sam jasno shvatio: Ali Ağca ostao je potresen ne time što je na mene pucao, nego time što me nije uspio ubiti, on koji se kao ubojica smatrao nepogrešivim. To je, vjerujte mi, ono što ga je uznemiravalo: činjenica da je morao priznati da je netko ili nešto njegov hitac poslao u zrak”, rekao je nakon susreta sa svojim atentatorom papa Ivan Pavao II., a te detalje, uz obilje drugih iz života najpopularnijeg poglavara Katoličke crkve u njezinoj novijoj povijesti donosi najnovija biografija Ivana Pavla II. Andrea Riccardija u izdanju splitskog Verbuma, koja će hrvatskoj javnosti biti predstavljena ovoga četvrtka.
Na 520 stranica Riccardi ispisuje život Karola Wojtyla poput kakva suvremenog crkvenog, povijesnog i političkog trilera. Poglavlje o atentatu zacijelo je jedno od najnapetijih.
“Toga je dana džip pravio drugi krug po Trgu sv. Petra. Sveti se Otac nagnuo iz automobila prema jednoj plavoj djevojčici koju su mu pružali: zvala se Sara i imala je dvije godine... On je uze u naručje, podiže je u zrak kao da je želi svima pokazati, zatim je poljubi i smiješeći se vrati je roditeljima. Bilo je 17 sati i 19 minuta. Opće audijencije srijedom pri lijepu su se vremenu održavale na otvorenomu tijekom popodneva... Začuo sam prvi pucanj i u istom trenu vidio stotine golubova kako su se odjednom uzdigli i prestrašeno odletjeli. Odmah zatim i drugi pucanj. U trenutku kada sam ga začuo, Sveti se Otac počeo naginjati na bok, pravo na mene”, riječi su papina tajnika Stanislava Dzivisa, koje bilježi Riccardi.
Boli... Žedan sam...
Prvi metak – pripovijeda tajnik – razara trbušnu šupljinu i probija debelo crijevo, razdirući i tanko crijevo. Drugi mu je okrznuo lakat i razmrskao kažiprst lijeve ruke i na koncu ozlijedio dvije američke turistkinje. Papin se džip žurno vraća u Vatikan. Odlučeno je da ga se odmah prebaci u polikliniku Gemelli, koja i nije blizu Vatikanu, ali se do nje može brzo stići. Bila je to očajnička trka, ne samo za vožnje vozilom hitne pomoći (čija sirena na nesreću nije funkcionirala) nego i tijekom operacije jer su se papi Wojtyłi tlak i puls opasno spustili. Operacija traje pet i pol sati. Probudivši se iz anestezije, papa počinje izgovarati pokoju riječ: “Boli... žedan sam...” A onda: “Kao Bacheletu...”
“Pozornost sviju usredotočena je prema poliklinici Gemelli. Predsjednik Republike Italije Sandro Pertini odmah dolazi i ondje provodi noć. Sjećam se preneraženosti i tuge ljudi po rimskim ulicama koji su smatrali kako se dogodilo nešto nezamislivo. Isto ozračje u Rimu doživio sam 11. rujna 2001.”, bilježi Riccardi i dodaje da u poliklinici Gemelli Ivan Pavao II. počinje razmišljati o tome da se atentat dogodio 13. svibnja, na dan prvoga Gospina ukazanja u Fatimi 1917. te da je uvjeren kako je ubojičina ruka pucala, a jedna druga, Gospina ruka, hicu promijenila putanju spasivši ga od sigurne smrti. Traži da mu se donese treća fatimska tajna, koja je čuvana u arhivu Kongregacije, koju još nije bio vidio. Mada je gajio iznimnu marijansku pobožnost, ipak se nije zanimao za fatimsku poruku. Treći dio objave sestri Luciji dos Santos Pio XII., koji je za biskupa posvećen na dan ukazanja 1917., dao je pohraniti neobjavljen.
Tko želi prsluk, ne ide
Odluku su potvrdili Ivan XXIII. i Pavao VI. zbog “njezina potresna sadržaja, a i da se ne uznemiruje komunistička svjetska sila”. U tekstu sestre Lucije čitamo: “Prije dolaska Sveti je Otac veliki, napola razoren, a napola podrhtavajući grad prešao nesigurnim korakom, silno ožalošćen i napaćen, molio je za duše umrlih koje je na svojemu putu susretao; stigavši do vrha brda, klečeći na koljenima podno velikoga križa, biva ubijen od skupine vojnika”.
Godinu dana nakon atentata, 13. svibnja 1982., Ivan Pavao II. odlazi u Fatimu zahvaliti za Marijinu zaštitu i posvetiti svijet Blaženoj Djevici. U idućim su godinama uslijedili razni čini posvećenja Gospi Fatimskoj pa je i njezin kip primio u Vatikan. Svetištu dariva zrno što ga je ispalio Ağca i koje ga je trebalo usmrtiti, da ga se ugradi u krunu na Gospinu kipu. Nakon toga nemilog događaja, tijekom čitava pontifikata, osobito uoči papinskih putovanja, u Vatikan pristižu više ili manje utemeljeni glasovi o mogućim napadima. Papa se općenito protivi promjeni programa. Jednom je poljskoj prijateljici koja je inzistirala na sigurnosnim mjerama (kao što je papamobil) Ivan Pavao II. odgovorio: “Sve su te mjere opreza beskorisne... Kada iziđem sav u bijelom, postajem nepromašiv cilj.”
A onima koji nakon atentata traže da bude razborit odgovara: “Papa se ne može zatvoriti u tvrđavu ili se povući u pustinju... Bit će ono što bude. Uostalom, naš nam je Gospodin dao primjer kada je uzišao na Golgotu.” Kada je trebao poći u sandinističku Nikaragvu, uzimajući u obzir napeto stanje, savjetovano mu je da uzme zaštitni prsluk barem za pratnju. Jedan papin tajnik, mons. Magee, sjeća se papine odlučne reakcije: “Ako netko iz pratnje želi nositi prsluk, neka ne ide sa mnom. U Božjim smo rukama.”
Preuzeto sa www.vecernji.hr
