Anton Kikaš je stigao iz Toronta u Hrvatsku. Sletio je u istu zračnu luku Pleso, na kojoj su ga 31. kolovoza 1991. uhitili vojnici JNA. Tada su ga htjeli zaustaviti, kao i mnoge druge hrvatske domoljube na putu pema hrvatskoj samostalnosti. No, nisu uspjeli. S Antonom smo razgovarali i uoči puta i nakon dolaska iz Toronta u Zagreb. Oduševio ga je, kaže, Dinamo. Kakva je to u srijedu bila veličanstvena noć! Osobito mu je drago što ju je podijelio sa svojim sinom Robertom. Kikaš sanja takvu Hrvatsku. Složnu, snažnu, pobjedničku...
Jučer je dan provodio u Zagrebu, u Esplanadi se družio s prijateljima, a danas stiže u Neum. Dolazi na Etnofest. Domoljub Anton Kikaš predstavlja se kao pjesnik!
- Čuješ li me, čuješ, moj anđele, Kako noćas tiho plačem, I klečeć' molim Boga, Da mi vrati život za te, riječi su pjesme koju će večeras na neumskom Etnofestu izvesti Đuka Čajić, a stihove je napisao Anton Kikaš.
"Put u raj" kao početak
- Počelo je moje pjesništvo osamdesetih godina kada smo u Torontu imali svoje udruženje i tu sam se prvi put pojavio sa svojom pjesmom ''Put u raj'', tako je bilo i sljedeća dva festivala sve dok nije počeo rat. Na posljednjem festivalu koji je održan 1990. godine moju pjesmu ''Hrvatska lađa'' pjevali su u duetu Tomislav Ivčić i Mladen Grdović. Tako je to počelo. Bio sam i sudionik posljednjeg glazbenog festivala u Cavtatu u veljači 1991. godine kad sam, također, na poziv organizatora Tomislava Ivčića došao s jednom našom Hrvaticom iz Toronta koja je pjevala moju pjesmu.
Izvođene su na požeškom, splitskom i drugim festivalima, a pjevali su ih Krunoslav Cigoj, Dražen Žanko, Ivčić, Grdović, Vera Svoboda ali i neki drugi glazbenici, govori nam pjesnik Anton Kikaš. Njegove su pjesme nabijene emocijama. Kao i sve što je u životu radio. Da nije bilo osjećaja, da je bio realist, zasigurno ne bi ni sjeo u onaj zrakoplov pun oružja i pokušao pomoći naoružati Zbor narodne garde.
-Moram reći da je to bila jedna spontana reakcija i mene i hrvatske zajednice Toronta koja je osjetila žarku potrebu da pomogne svom narodu, koji je bio napadnut. I danas bih, kada bi trebalo, isto napravio, govori nam Kikaš, iako je prošao kroz teške trenutke nakon slijetanja zrakoplova i zarobljavanja. Let, zarobljavanje, maltretiranje, ispitivanje... No, više ga je od toga zaboljela nezahvalnost, čak i podmetanja.
Misija pomoći
I tada je nesalomljenog duha u zatvoru pisao poeziju.
- Kikaš pjeva pune duše razumljivo i pitko, pjevno i zanosno, a prije svega, rekao bih iskreno, da bi to mogao biti i pravi obrazac ljubavnih balada, kazao je Tomislav Marijan Bilosnić, istaknuti hrvatski književnik i kritičar
-Moje pjesme uistinu prikazuju jedan široki spektar moga života koji je vezan i uz moju mladost, i za domovinu, čak sam napisao i pjesme dok sam čamio u ćeliji beogradskog vojnog zatvora. Svaka od tih pjesama ima svoju priču, kazuje nam Kikaš, koji je u zatvoru napisao i pjesmu ''Duša mi se tiho gasi'', za koju kaže da doslovno oslikava sredinu i okruženje u kojemu je bio. Osim što piše poeziju i uspješan je gospodarstvenik u Torontu.
- Moram reći da u zadnje vrijeme nalazim više vremena za svoju obitelj. Odazivam se na određene hrvatske projekte - priznaje pjesnik. Možda jedan od njih bude i film o njemu, jer život je u njegovom slučaju već napisao dramatičan scenarij. Njegovo djetinjstvo i mladost se uklapaju u tu priču. Rođen je u Bijakovićima. Baš u tom selu se ukazala Gospa. Međugorje je postalo simbol jer je u njemu crkva. Djetinjstvo je proveo u Kaknju, a potom u Sarajevu gdje je i završio fakultet. U Toronto odlazi 1968. godine.
- U mojem programu pored izdavanja knjige mojih pjesama je i pisanje životopisa koji će uključiti i onu misiju pomoći Hrvatskoj. Kako Kikaš vidi današnju domovinu:
- Hrvatska danas nije ono što sam, ne samo ja, realno očekivao, nego i velika većina Hrvata u domovini i iseljeništvu. Naravno, treba izuzeti one, kada to kažem, koji su s rađanjem nove Hrvatske u njoj s lakoćom otkrili rudnik zlata i izrazito se obogatili. Svima nam je teško gledati takvu Hrvatsku!
Preuzeto sa www.vecernji.hr