Arapske revolucije nesmiljenom žestinom već gotovo godinu svrgavaju režime. No, jesu li donijele sreću svojim narodima?
Zasad nisu, jer sve države u kojima su svrgnuti diktatori imaju velike probleme, a posebno Egipat u koji su bile uprte oči cijelog arapskog svijeta. Arapska država s najvećim brojem stanovnika upravo se ovih dana suočava s drugom revolucijom. U prvoj, koja je trajala samo nekoliko dana, svrgnut je Hosni Mubarak nakon 30 godina čvrste vladavine. Ova druga mnogo je teža jer za protivnika ima moćnu vojsku koja odugovlači s raspisivanjem izbora i ne želi predati vlast u civilne ruke. No, ona ima još jedno obilježje. Ne zna se zapravo tko je vodi. Proljetos je cijeli egipatski narod bio zajedno, s jednom mišlju – da skine diktatora. Danas je igri više opcija, na sad već kultnom trgu Tahrir mnogi razmišljaju kako se domoći vlasti.
Sudbina Somalije
Iako je, navodno, glavni razlog za novu revoluciju, u kojoj je poginulo već na desetke ljudi i koja je izazvala ostavku krhke privremene civilne vlasti, sporni prijedlog ustavne promjene koja bi vojsci osigurala veće ovlasti, analitičari smatraju da iza ovoga stoje političke stranke. Naime, prosvjedi su počeli kad su Braća muslimani i radikalni salafiti u petak pozvali na prosvjed protiv ustavnih promjena te okupili nekoliko stotina tisuća pristaša. Već drugoga dana, u subotu, ljevičari i demokrati te pokretači egipatske revolucije koja je svrgnula Mubaraka pozvali su na okupljanje na trgu Tahrir. Takvo predizborno političko nadmetanje različitih ideologija dovelo je do krvi u Egiptu.
– Nije razlog ustavna promjena, dokazuje to i činjenica da su od pada Mubarakova režima u Egiptu sukobi stalni. Naša je zemlja pred građanskim ratom, a prosvjedi su prerasli u krvavo nasilje – kazao je za Večernji list Essam al-Arijan, jedan od pokretača prve revolucije u kojoj je svrgnut Hosni Mubarak.
– Strah me je da Egipat ne doživi sudbinu Somalije jer, nažalost, nitko ne zna što će se sutra dogoditi. Sukobi su svaki dan sve žešći, krv egipatskih mladića potekla je na ulicama, a većina Egipćana izgubila je povjerenje u vojsku koja pasivno gleda kako snage sigurnosti ubijaju nedužne demonstrante. Ne vjerujem da bi i vojska mogla spriječiti kaos i nemire jer se ni ona više ne može suprotstaviti narodu – govori Arijan te ističe da vojska odmah treba raspisati izbore. No, vojska je odgodila predaju vlasti do kraja 2012. ili početka 2013. godine jer uživa u moći koju ima nad Egiptom.
– Mnogi časnici egipatske vojske skloni su svrgnutom Mubaraku, pa s odugovlačenjem raspisivanja izbora neizravno nastoje pomoći da se Mubarakova stranka ponovno kandidira na izborima. Po svemu sudeći, vojska želi da Mubarakova stranka ponovno vodi Egipat – objašnjava Al-Arijan.
Izražava i zabrinutost da bi radikalni islamisti mogli doći na vlast u Egiptu.
– Braća muslimani i salafiti, koji su i pokrenuli cijelu tu lavinu, u utorak su se povukli i tražili od svojih pristaša da ne sudjeluju u prosvjedima. Mislim da na taj način taktiziraju i žele dobiti blagoslov vojnoga vijeća koje je od početka protiv dolaska islamista na vlast – zaključio je Essam al-Arijan.
Plemenski ratovi
Ni u drugim zemljama u kojima su zbačeni diktatori nema blagostanja i sreće. U Tunisu, koji je prvi zbacio diktatora (Bena Alija nakon 23 godine) nedavno su održani parlamentarni izbori čiji su rezultati duboko zabrinuli sekularne snage u toj zemlji. Pobijedila je islamistička stranka Ennahda koja zaziva povratak kalifata, a sekularisti se boje uvođenja šerijata i nejednakosti za žene. U Libiji je svakako najteže, tamo tek treba pomiriti zaraćena plemena i izgraditi zemlju. Još uvijek postoji opasnost od plemenskog rata u libijskim pustinjama i gradovima te krvnih osveta. Ni najavu uvođenja šerijata i poligamije nove libijske vlasti svijet nije prihvatio s oduševljenjem. Svi se pitaju u kojem to smjeru Libija ide nakon Gadafija.
Jučer je jemenski predsjednik Ali Abdulah Saleh najavio da odlazi u roku od 30 dana. Iako svi pozdravljaju njegovo odstupanje nakon 32 godine, pitaju se kako će zemlja nakon njega preživjeti sukobe u kojima sudjeluju vojska, pobunjenici, ljevičari, separatisti i Al-Qa'ida. Zasad su sretnije zemlje koje su spriječile revolucije, poput Alžira, Maroka, Jordana...
Preuzeto sa www.vecernji.hr