Ashdown me ucjenjivao i prijetio mi

Sedam godina trajala je izopćenost nekadašnjeg člana Predsjedništva BiH i predsjednika Republike Srpske Mirka Šarovića iz društvenog i političkog života BiH. Voljom tadašnjeg visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, Šarović je prvo uklonjen sa svih političkih pozicija, a potom je protiv njega pokrenuto nekoliko sudskih procesa, zabranjeno mu je putovanje u inozemstvo te su mu blokirani svi bankovni računi. Oslobađajuće sudske presude i politička rehabilitacija omogućili su Šaroviću da se vrati normalnom životu, ali i da se ponovno angažira u svojoj Srpskoj demokratskoj stranci.

Kako je bilo živjeti tolike godine u svojevrsnoj društvenoj izolaciji, bez nekih temeljnih građanskih prava?

To je trajalo punih sedam godina. Ja bih kazao da je to bilo uništavanje ličnosti kroz različite faze, od uklanjanja s pozicije u vlasti, preko zabrane političkog djelovanja, do podizanja optužnice, zabrane putovanja, zatvora, borbe sa sudovima, crnim listama, pretresima. Znate, da smo 1992. znali da će rat trajati tri i pol godine, vjerojatno nitko od nas ne bi ostao u ovoj zemlji. Svi smo bili u nadi da je to nešto što će kratko trajati. Tako sam se i ja nadao da će sve ono s čim sam se ja suočio nakon prinudne ostavke u Predsjedništvu BiH, proći brzo. Odlazak iz vlasti nisam shvaćao tragično, jer sam smatrao da se mogu dokazati i na drugom planu, da sam dovoljno mlad da ostvarim svoje ambicije. Međutim, uslijedila je borba za slobodu i čast koja je trajala godinama, kazao je za Večernji list Šarović.

Optužbe protiv Vas su doživjele sudski fijasko i Vi ste pravno dokazali svoju nevinost. Gdje vidite razloge za ovaj, sada je sasvim očito, politički obračun s Vama? Tko stoji iza svega?

Mislim da je priča o famoznoj mreži podrške Radovanu Karadžiću, kao i priča o aferi „Orao“, bila samo povod za ono što je radio tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown. Po meni, njegov temeljni cilj tada bilo je urušavanje najjače političke stranke u RS-u i jedne od najjačih u BiH - SDS-a i mene kao glavnog eksponenta te stranke. Razloge treba tražiti u činjenici da se tada, 2001. i 2002. godine, vodila velika rasprava u ključnim međunarodnim krugovima o tome kako treba zabraniti rad SDS-a. Glavni protagonisti te priče bili su Britanci i Amerikanci. Procijenili su da bi to bilo teško izvodljivo, pa su se odlučili za alternativni plan, a to je potpuno urušavanje SDS-a i to tako što će uništiti ključne ljude te stranke. Ja sam tada nominalno, kao predsjedatelj Predsjedništva BiH, bio najviše rangirani dužnosnik SDS-a i zbog toga sam se našao na njihovoj meti. Njima je SDS smetao, jer smo bili čvrsta stranka koja nije pristajala na uređenje BiH kakvo su tada zagovarali glavni međunarodni protagonisti.

Jesu li te snage u međunarodnoj zajednici ostvarile svoj cilj?

Nisu i čak bi se moglo reći da su potpuno namagarčeni. Djelomično su ostvarili cilj samo kada je u pitanju SDS, jer su uspjeli osakatiti stranku i ona se teško oporavljala svih ovih godina. Da i ne govorim o osobnim sudbinama čelnika stranke na republičkoj i lokalnoj razini. No, nisu ostvarili glavni cilj, a to je da s drugim političkim snagama u RS-u, za koje su oni vjerovali da će biti podobne i poslušne, preurediti BiH po svom viđenju. Oni su isforsirali tada dolazak Milorada Dodika na vlast i vjerovali su da je on, uvjetno kazano, ta proeuropska osoba preko koje mogu ostvariti određene političke ciljeve u BiH. Namagarčeni su, jer su dobili osobu koja ih je razočarala. Kazao bih da su dobili što su tražili, odnosno zaslužili. Suština je u tome da vi možete mijenjati stranke i lidere, ali ono što ostaje je narod, jedna politička volja koju je nemoguće urušiti bilo kakvim smjenama.

Vidite li sličnost između tadašnjeg ponašanja međunarodne zajednice i onoga što se danas događa u BiH? Je li se matrica njihova ponašanja promijenila?

Nešto slično što su uradili Srbima u RS-u međunarodni predstavnici uradili su i Hrvatima u Federaciji BiH. Slično kako su urušavali SDS, radili su i na urušavanju HDZ-a kao ključne hrvatske stranke u BiH. Današnje ponašanje međunarodne zajednice vezano za uspostavu vlasti u BiH pokazuje slične intencije, ali s nekim drugim metodama. Prije sedam-osam godina su se služili drukčijim sredstvima nego što je to danas slučaj.

Kako, inače, gledate na političke procese danas u BiH? Očito je da imamo jednu pat-poziciju u kojoj se ne može ni vlast formirati, a kamoli što drugo?

Doista smatram da je ovoj zemlji potrebna vlast koja bi bila formirana temeljem izborne volje s proteklih izbora. Velika je šteta što mjesecima čekamo da se uspostavi vlast. Krivci su ključni politički akteri iz obaju entiteta, ali i međunarodna zajednica. Mislim da međunarodna zajednica danas isuviše slabo pritišće ključne političke aktere kako bi formirali vlast. Čini mi se da to rade samo deklarativno. Ranije to nije bio slučaj i, ako se sjećate, Nikola Poplašen je uklonjen s pozicije predsjednika RS-a jer se igrao s formiranjem vlasti na entitetskoj razini. Tada je postojala odlučnost koje danas nema. Teško je reći zašto je to tako. Mnogo je pretpostavki, a jedna od njih je da je jedan od onih koji u svojim rukama ima ključ za uspostavu vlasti Zlatko Lagumdžija, miljenik glavnih međunarodnih predstavnika. Naravno, ne kažem da međunarodna zajednica danas treba smjenjivati i kažnjavati političare, ali nastojim pokazati kako postoje dvostruka mjerila. Vjerujem da je moguće relativno brzo i lako formirati vlast u BiH. Nije realno da se ta vlast formira na nekakvoj platformi ili konkretnom programu. To je iluzija, barem danas. No, moguć je partnerski odnos stranaka iz obaju entiteta i minimalan konsenzus o osnovnim principima.

Jeste li se susretali s izravnim pritiscima, ucjenama i prijetnjama međunarodnih predstavnika u vrijeme kada se odlučivalo o Vašoj smjeni? U našoj javnosti vlada mišljenje da se stranci, bez imalo ustezanja, služe takvim stvarima u komunikaciji s bh. političarima?

Da, bilo je i ucjena i prijetnji, i to izravno od Paddyja Ashdowna.

On je moj ostanak u Predsjedništvu uvjetovao potpisom na prijenos ovlasti iz oblasti obrane s entiteta na državu. To je izravno tražio od mene dva-tri dana prije odlaska u Bruxelles i tog završnog dijela priče o mom uklanjanju iz politike. Ponudio mi je da to potpišem, a zauzvrat bi on optužbe protiv mene spremio u ladicu. Ako je to pokušao sa mnom, uopće ne sumnjam da je to pokušavao i s drugima. Kod nekoga mu to uspije, kod nekoga ne. Kasnije sam bio ucjenjivan i od tadašnjeg državnog tužitelja Johna McNaira, koji mi je pakirao optužbe vezane za zloporabe u Privrednoj banci, iako ja nikada u životu nisam imao ni tekući račun ili bilo kakav drugi posao s tom bankom. Vrlo vješto su me upleli u tu priču o navodnom kriminalu, a onda mi je McNair izravno tražio da mu otkrijem gdje se krije Radovan Karadžić, a da će on zauzvrat pocijepati optužnicu.

Pa, jeste li znali gdje se krije Radovan Karadžić?

Radovan Karadžić je izabrao neki svoj put i vjerojatno bio aktivan do 1996. godine. Moguće je da je i 1997. godine bio na ovim prostorima pod budnim okom SFOR-a. Oni su, naravno, znali da je on u svojoj kući, a znali smo to i svi mi koji živimo ovdje. Kada su se pritisci pojačali, on je morao otići, a svakome od nas iz stranke bilo je pametnije da ne znamo gdje se on nalazi. Nekada je bolje ništa ne znati o nečemu što je predmet neke istrage, jer u protivnom dovodite u opasnost i sebe i svoju obitelj. Problem je vjerojatno bio što ja nisam bio među onima koji su se utrkivali u osudama Radovana Karadžića. Ja sam jednostavno imao svoj stav, ali nisam trčao da ga iznosim medijma. Taj moj stav me skupo stajao, ali ja danas slobodno šetam i nitko mi danas ne može reći da sam se obrukao ni prema svom, ali ni prema bilo kojem drugom narodu u BiH.

Zbog svega toga vjerojatno nećete odustati od politike. Član ste Glavnog odbora SDS-a, a špekuliralo se i o Vašem mogućem dolasku na čelo stranke. Kakve su Vaše političke ambicije?

Nakon političke rehabilitacije ja sam obavio više razgovora s čelnim ljudima stranke, a posebno s predsjednikom Mladenom Bosićem. Kao legalist, svjestan sam da je stranka prije nekoliko mjeseci prošla unutarnje izbore i da ima legitimno rukovodstvo i ja im želim sve najbolje. Želja predsjednika Bosića, a s kojim se poznajem i surađujem dugo godina, bila je da se ja i još neki ljudi uključimo u rad Glavnog odbora SDS-a. Kada sam se upoznao s ambicijama stranke, ja sam pristao na to. SDS ima velike ambicije i ne zadovoljava se oporbenim statusom. Želi se ozbiljno pripremiti za iduće lokalne i opće izbore. Bit ću dio tog tima i vjerujem da će SDS biti stranka koja će postavljati putokaze za budućnost i RS-a i BiH. Mislim da u SDS-u ima dovoljno mjesta i za iskusne i za mlade ljude koji žele biti alternativa postojećoj vlasti kod koje se javio zamor. Ova vlast je pod teretom velikih ekonomskih problema, a patriotska priča SNSD-a više nema takav prolaz kod građana RS-a.

Što je, po Vama, plan međunarodne zajednice u BiH i kako vidite organizaciju zemlje u budućnosti?

Mislim da međunarodna zajednica u BiH nema nikakav plan u posljednjih nekoliko godina i to je velik problem. OHR maše rukama i prijeti, ali znamo svi da Valentin Inzko može malo učiniti. Prisutnost međunarodne zajednice je izgubila svaki smisao. Oni više ne mogu ništa ponuditi, nemaju ideja. Posljednje dvije-tri godine su izgubljeno vrijeme u BiH, a za to značajnu odgovornost snosi i međunarodna zajednica. Budućnost BiH je u tome da zemljom upravljaju domaći političari, uz neku vrstu nadzora međunarodnih predstavnika, a najzgodnije mi se čini da se to radi iz Bruxellesa. Treba imati na umu da u BiH postoji konsenzus o priključivanju EU-u i logično je da EU provodi taj monitoring, ali bez represije i nametanja rješenja. Ne mislim da pitanje promjene Ustava BiH ne treba nametati kao prioritetnu temu, osim u dijelu provedbe sudske presude u predmetu “Sejdić i Finci”. Otvarati rasprave o ustavnim pitanjima oko kojih nema niti minimuma suglasnosti je gubljenje vremena. Ekonomske teme su te koje su danas najvažnije u BiH.