BiH bi bila bolja kada bi imala samo tri razine vlasti

Teško je ukratko napisati dio bogatog životopisa profesora dr. Božidara Matića, predsjednika Akademija znanosti i umjetnosti BiH. Naime, prof. dr. Božidar Matić je dobitnik više uglednih domaćih i stranih društvenih i profesionalnih priznanja, a nekoliko inozemnih sveučilišta dodijelilo mu je počasni doktorat Doctor Honoris Causa. Član je i Svjetske fondacije za inovacije, autor je 84 znanstvena rada iz oblasti procesne tehnologije, kao i nekoliko knjiga iz te oblasti. Za svoj znanstveni rad u procesnoj tehnologiji prije 34 godine dobio je 27-julsku nagradu, što se smatralo najvećim društvenim priznanjem u BiH. Za svoj doprinos razvoju Sarajeva 2007. je dobio i pojedinačnu Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva. Akademik Božidar Matić jedan je od rijetkih domaćih stručnjaka koji već desetljećima svjedoči visoku razinu profesionalne kompetencije, za Večernjak govori o trenutnom stanju u akademskoj zajednici s posebnim naglaskom na sustav obrazovanja, odnosu ministarstava prema autonomiji sveučilišta i znanstvenih institucija, te o nekim političkim temama i problemima čija se rješenja još uvijek ne naziru u BiH.

Prof. Matiću, kako ocjenjujete trenutno stanje u akademskoj zajednici u BiH s kratkim osvrtom na obrazovanje i znanost?

Ako pod pojmom akademske zajednice podrazumijevate fakultete i poneku instituciju koja sebe naziva institutom i njihove znanstvene radnike i profesore, onda, nažalost, moram reći da se to teško može nazvati zajednicom, jer svaka zajednica mora imati barem osnove neke zajedničke politike i pristupa problemima. Nisu osnovani instrumenti za formiranje tog zajedništva iako zakoni to omogućavaju. Primjerice, u Hrvatskoj, Sindikat sveučilišnih nastavnika i znanstvenih radnika je znao „pokazati zube“ na prijedlog zakona kojim se ugrožava autonomija sveučilišta. U BiH takvo što i ne postoji. Sveučilišni nastavnici dopuštaju da njima upravljaju ministarstva u kojima, s rijetkim izuzetkom, sjede nekompetentni činovnici. Odnos ministarstava prema autonomiji sveučilišta i znanstvenih institucija nema sličnosti ni s čime u razvijenom dijelu Europe, pa čak i sa stanjem u susjednim državama. U BiH je uspostavljena vlast ministarstava koja je gora od onoga kako se u bivšem SSSR-u, u okviru središnjeg planskog gospodarstva, upravljalo u vrijeme Staljina i Brežnjeva.

Čujete li s bilo koje strane glas onih koji su po kompetencijama iznad činovnika u ministarstvima!?

Osim toga, ministarstva su neprimjereno strukturirana, uvijek ćete zajedno naći znanost i obrazovanje. Osnovno i srednje obrazovanje je izrazito „vruća“ djelatnost u kojoj svaki dan „gori“. Znanost, kao izrazito „hladna“ djelatnost, za koju činovnici misle da se rješenja mogu unedogled odgađati, ne može doći na dnevni red ministra i ukupnog ministarstva, jer se oni bave onim što smatraju da je preče. Konačno, i odnos novca u proračunima tih ministarstava pokazuje da znanost nema ni pet posto udjela u proračunu. Takvim strukturiranjem ministarstava dovodi se da slon i miš spavaju u istom krevetu. Naravno da će miš uvijek biti ugušen. Rješenje je u rastavljanju ministarstava za obrazovanje i znanosti u dva – ministarstvo obrazovanja te ministarstvo znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja, to je rješenje kakvo, primjerice, ima Slovenija. To treba učiniti na federalnoj razini, te u županijama koji imaju sveučilište. Pri tome, ministarstva znanosti, tehnologije i visokog obrazovanja trebaju formirati fondove za istraživanja (znanstveni i razvojni), sa snagom proporcionalnom njihovu pravu na potrošnju javnih prihoda. Sadašnja nebriga u znanstveno-istraživačkom i istraživačko-razvojnom sektoru rezultirat će da BiH, i kada bude primljena u Europsku uniju, bude dugoročni izvoznik sobarica i pometača ulica za Europsku uniju.

Danas gotovo svaka ‘mjesna zajednica’ u BiH ima fakultet. Je li to dobro ili loše?

To je i dobro i loše. Dobro je da se poveća broj institucija visokog obrazovanja jer BiH izrazito zaostaje po broju studenata. Indikator koji se koristi da prikaže to stanje je „postotak relevantne populacije koja nastavlja obrazovanje nakon srednje škole“. Pod relevantnom populacijom se podrazumijevaju oni koji imaju od 18 do 24 godine. Taj postotak u BiH je 37 posto, dok je u Slovačkoj 51 posto, Češkoj 54 posto, da ne govorimo o Finskoj gdje je taj postotak 94 posto. Međutim, odsutnost državnog ili entitetskog standarda koji definira potrebne uvjete da se formira visokoškolska organizacija dovela je do obaranja kriterija u pojedinim županijama Federacije BiH, a ne znam za stanje u Republici Srpskoj. To je vrlo opasno, jer se proizvodnjom nekvalitetnih diploma ugrožava budućnost zemlje na dugi rok. Istina je da su neki privatni fakulteti preuzeli elitu vitalnih profesora 65-godišnjaka koje su neka županijska sveučilišta otjerali u mirovinu, i trenutno imaju ponudu znatno kvalitetnijeg obrazovanja u odnosu na županijska sveučilišta. Dakle, neka se osnivaju nove visokoškolske organizacije, ali neka se počne raditi i na kriterijima za njihovo osnivanje.

Značajan je broj privatnih fakulteta i škola. Koliko ove visokoškolske ustanove utječu na rad i kvalitetu državnih fakulteta?

Dobro je da osim županijskih sveučilišta postoji i ponuda privatnih visokoškolskih ustanova, čime se stvara konkurencija, što je dobro. Problem je što nema sustava državnih stipendija, pa da kvalitetni srednjoškolci iz siromašnijeg sloja stanovništva, po osnovi svoje kvalitete, dobiju novac za upis po izboru zasnovanom na kvaliteti. Međutim, kada se uzme zbir svih privatnih visokoškolskih ustanova, većina ne bi mogla izdržati provjeru kvaliteta.

Prije izvjesnog vremena ste u jednoj analizi naveli tri ključna uvjeta za dostizanje strategijskih ciljeva: novac, znanje i političku volju. Postoji li, prema Vašemu mišljenju, u BiH politička volja za realiziranjem spomenutih ciljeva?

Politička volja je u ozbiljnijem deficitu u odnosu na znanje i novac. Nje gotovo da nema. Onima koji dobiju izbore, barem je do sada to bila praksa, osim dvogodišnjeg razdoblja na početku prošlog desetljeća, ciljevi za osobni probitak su iznad društvenih ciljeva.

Može li uopće daytonska BiH dosegnuti samoodrživi razvoj?

U okviru političkog sustava nacionalnih stranaka, ne može. Za komplicirani državni sustav BiH, definiran Daytonskim ustavom, potrebna je dobronamjernost vladajuće većine. Dobronamjernost se ne može postići ako će lideri nacionalnih stranaka strašiti svoju pastvu kako ih drugi ugrožavaju, i na tome zasnivati homogenizaciju. Kada su stranke zasnovane na idejama, pa se socijaldemokratska ideja bori protiv liberalne, liberalna protiv zelene, zelena protiv demokršćanske, itd., tada je to borba ideje protiv ideje. Međutim, kada su stranke zasnovane na nacionalnom principu, onda se stranačka borba pretvara u borbu svake nacije protiv ostalih nacija. Čemu to vodi?

Vi ste bili zagovornik ukidanja entiteta. Mislite li i danas tako?

I danas mislim da bi BiH bila bolja kada bi bile samo tri razine vlasti – općine, županije i država. To bi sličilo Švicarskoj, koja, srećom po njih, nema entitete. Međutim, ukidanje entiteta u BiH, s obzirom na Daytonski ustav, nemoguća je misija, i treba raditi na tome da postojanje entiteta što manje smeta, kako građanima u općinama, tako i stvaranju efikasne države. Kod formiranja viših razina vlasti ne treba srljati u naporima centralizacije svega i svačega. Decentralizacija je civilizacijski trend, centralizirati treba samo ono što se mora radi podizanja efikasnosti države, posebno prema inozemstvu.

U posljednje vrijeme se govori o ustavnim promjenama u interpretaciji različitih političkih opcija. Je li, prema Vašemu mišljenju, moguća nova organizacija BiH?

Nažalost, nije. Treba stvarati političku volju da se sadašnja struktura unaprijedi u pogledu efikasnog odlučivanja i manjeg prepadanja jednih protiv drugih, koje može biti zasnovano samo na negativnom manipuliranju biračkim tijelom.

Hrvatske političke stranke zagovaraju preustroj BiH s više federalnih jedinica. Je li to moguće i kako Vi vidite rješenje da sva tri konstitutivna naroda u BiH budu konačno jednakopravna?

Neke hrvatske političke stranke vide treći entitet na način podjele Federacije BiH. To bi ostavilo veliki broj građana – Hrvata da budu manjina u drugim entitetima. Hrvatske političke stranke bi se trebale zabrinuti zbog marginalnog povratka Hrvata u Republiku Srpsku, sve manje populacije Hrvata u Sarajevu te zbog očajnog stanja povratka Hrvata u nekada većinski hrvatski naseljenu Posavinu.

Razvidno je da se u posljednje vrijeme manje bavite politikom a više radom u znanosti. Kako ste Vi član SDP-a koji je na posljednjim izborima ostvario značaj rezultat, možete li komentirati njihove pokušaje neprirodnog koaliranja s drugim stranka drukčije provenijencije?

O stvarnim kvalitetama SDP-a bi se moglo diskutirati tek kada bi SDP na izborima dobio apsolutnu većinu bez potrebe koaliranja s bilo kojom drugom strankom. Budući da to nije slučaj, SDP vodi politiku mogućeg, često izborom manjeg od dva zla.

Bolno pitanje bh. svakodnevice je korupcija. Nedavno je jedan inozemni medij objavio pomalo sarkastično vijest prema kojoj je svako dijete koje se rodi u BiH odmah korumpirano. Jesmo li do te mjere korumpirano društvo?

Postoje međunarodne organizacije koje pokušavaju kvantificirati stupanj korupcije u društvu. Prema tim rangiranjima, očajno stojimo. Postojeći politički sustav čini da imamo izraženiju korupciju nego zapadne zemlje koje su stvaranjem jake države svakodnevno sve veći pobjednici u borbi protiv korupcije, koja i kod njih postoji. Evo, neki dan, japanski ministar je podnio ostavku jer je primio nedopuštenu donaciju u iznosu od 610 dolara. Sjetimo se afere s prodajom Lokidovih aviona, te afere kada je potpredsjednik SAD-a morao podnijeti ostavku jer je primio ćilim vrijedan 2000 američkih dolara, itd. Ti primjeri pokazuju da i kod njih postoji korupcija, ali i da se bore protiv nje. Možemo se nadati da i kod nas počnu ti procesi. Ali, dok god „naš“ član nije lopov i nije zločinac, a lopovi i zločinci su kod drugih – neće biti pomoći.