Bivši igrač Dinama i član najslavnije generacije maksimirskog kluba iz ‘82., Željko Hohnjec, nekoć najbrže desno krilo Jugoslavije, te je ‘82. godine zajedno s Cicom, Mlinarićem, Zekom, Popovskim, Deverićem, Bogdanom i ostalima “pokopao” Crvenu zvezdu sa 3:0 na Maksimiru pred 60 tisuća gledatelja i nakon 25 godina ponovno Dinamu osigurao mjesto prvaka Jugoslavije.
Danas je također grobar, no pokopi u njegovu rodnom Velikom Trgovišću danas su ipak mirniji, nema navijanja, nema sudaca – samo ožalošćeni.
Za 4000 kuna na mjesec bivši profesionalac, koji je za četiri godine u Dinamu zaradio stotinu tisuća tadašnjih njemačkih maraka, radi u općinskom pogrebnom poduzeću.
– Ne živim od novca, živim od ljubavi. Život je ljepši kada imaš manje. Živim prirodno, kako je Bog rekao, a za svakoga imam lijepu riječ. Ponosan sam na sebe, na svoj klub, na karijeru – kaže Hohnjec.
Na nogama od zore
Gotovo svaki dan probudi se u sedam ujutro i s trojicom kolega obiđe četiri općinska groblja. Kada nema posla, uređuje zelene površine u mjestu – besprijekorno, u to smo se sami uvjerili. No, posao je samo posao, nogomet će biti “zauvijek broj jedan u njegovu životu”.
Dostojanstven je bio, kaže, na terenu, dostojanstven je i na poslu. Jedino mu smeta što se ljeti pogrebi održavaju u 18 sati, što znači da na nogometno igralište stiže tek nakon 22 sata.
O svojim suigračima i bivšem treneru Ćiri Blaževiću, Rudiju Belinu, Zdravku Mamiću ima samo riječi hvale. Rado se prisjeća velikih pobjeda, utakmica protiv Porta, Deportiva, Benfice, Stuttgarta, Celtica, Salzburga. Tada se Salzburgu zabijalo i po 10 komada, “bili su nam mušterije, a danas...”
Sastajemo se i danas
– Pa trenirao sam pred pet tisuća gledatelja, toliko danas ne dođe ni na stadion – kaže Hohnjec, a misli mu odlutaju u vremena ponosa i slave.
Na svoju generaciju ne da. Za bivše suigrače kažu da su mu najvjerniji prijatelji. I na terenu i za slavlja u legendarnoj Karaki na zagrebačkom Zelenom valu gdje se ‘82. nakon osvojenog prvenstva Jugoslavije pršut kidao zubima i gdje su konobari znali omiljena pića najslavnije Dinamove generacije koja se i danas okuplja jednom mjesečno pod “Mirnim krovom”.
Danas energiju ulaže u “svoj” NK Zagorec iz Trgovišća. Predsjednik je, oružar i glavni trener, u tom poslu ima veliko iskustvo jer je trenirao sve velike klubove u Zagorju, a ima položenu i trenersku A-licenciju. Igralište mu je drugi dom, samo stotinu metara udaljeno od kuće u kojoj je rođen prije točno pedeset godina.
– Jedina mi je želja da Ćiro, Mamić i ostali prijatelji dođu na proslavu 75. rođendana kluba, kao i 2006. kada sam Ćiru i Zagreb doveo na gostovanje u Klanjec. O tome se još i danas priča. A volio bih i doživjeti najmanje 90 godina, i da onda još jednom sjednem na motor.
Preuzeto sa www.vecernji.hr