Biško: Nećemo plakati, imamo pravo na njih biti ponosni

-Sve su ih ubili, od gimnazijalca-klerika do najstarijeg fratra 80-godišnjeg fra Marka Barbarića. Ubili, pa potom ih zapalili. Sve koje su partizani našli u habitu, više nisu bili među živima. Njihov zločin nije se samo zaustavio na ljudima. U potpunosti je uništeno kulturno blago, opustošena je crkva, samostan, gimnazija, šaptalo se na današnji dan 1945.

Od koga nas oslobodiše

Šaptalo se i sljedećih 45 godina. Skoro pola stoljeća se 7. veljače slavilo - bio je to “Dan oslobođenja Lištice”. -Od koga su nas oslobodili? Od naših očeva, braće, rođaka, zar od naših fratara? Sjećam se tog dana. Bježali smo prema Gornjem Gracu. U Knešpolju srećemo vojsku, muškarce, žene, djecu. Bježe - pobit će nas partizani - plaču žene i cvile djeca. Bježali su i neki fratri, ali našli su ih i ubili. Bilo je strašno, tvrdi profesor Karlo Rotim kojem je tada bilo 14 godina. U svojoj knjizi “Žrtvoslov Širokog Brijega” Rotim je naveo imena 2157 Širokobriježana nestalih i ubijenih te zapisao 40 tužnih svjedočenja iz toga vremena. -Ne pamtim rat, rođena sam kasnije, ali se sjećam tih ‘sedmih februara’ - ‘Dana oslobođenja Lištice’. Nas učenike bi doveli u Klanac i pričali kako je tu poginuo mladi tenkist oslobađajući nas od neprijatelja. Roditelji su mi govorili kako se ne zna za mog ujaka i strica, ali ništa više. Ni gdje, ni tko, ni zašto. Pokušavali su nas zaštititi od progona. Nisu htjeli da ja, ali i moje sestre i braća, prođemo Kalvariju koju su oni prošli, zbog svojih braće i sestara koje su, danas to znam, partizani pobili. No, ne znam zašto se danas šuti, hoću reći ne objavljuju se i ne sude počinitelji, pita se Širokobriježanka Iva Mandić. - Koja nevinašca, kakve žrtve - tvrdi sudionik Jure Galić. - Oni su svi bili naoružani i čak su nas polijevali vrelim uljem sa zidina crkve - pravda partizan svoj krvavi ples po Širokom. Ne navode zašto spališe matične knjige, bogati knjižni fond, kabinete i ostalo kulturno blago, kakav je ono otpor pružalo? Bila je zima, vjerojatno su se grijali na njima. Dvadesetak godina ne slavi se ‘Dan oslobođenja Lištice’, zapravo za pučanstvo ovog kraja, barem za njih većinu, oduvijek se to nazivalo padom Širokog Brijega. Krenulo se i s istraživanjima.

-Od devedesete godine Općina je bila uključena u obilježavanje pogibije naših franjevca, a u posljednje vrijeme uključili smo se u formiranje Odbora za obilježavanje grobišta i izravno, a sudjelovat ćemo i financijski. No na taj dan obilježava se godišnjica pogibije hercegovačkih franjevaca, ali tisuća većinom mladih ljudi, koji se nikada nisu vratili kući. Njihove kosti razasute su od Slovenije do Makedonije. Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca obilježavaju se tri dana. 66. je obljetnica, a ubijeno je 66 fratara, ali i tisuće nevinih ljudi, bez suda i dokaza. Dovoljno je bilo da su u habitu, kršćani ili Hrvati. Šutjelo se pola stoljeća, počelo se šaputati.

Zašto se šuti?

-Slovenija istražuje partizanske zločine već 10 godina, u Srbiji se to radi već drugu godinu, što se čeka u Hrvatskoj i BiH? Šutjeti o zločinima je isto kao i učiniti ga. A tek oni koji ga pravdaju, umanjuju ili mijenjaju, a takvih je mnogo, tvrdi don Ante Jelić. U sklopu obilježavanja predstavljana su glasila Vicepostulature postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” – Stopama pobijenih. Predstavljena je i knjiga “Prikrita grobišta”. U knjizi su objavljeni radovi 11 autora na 436 stranica te evidentirano 581 masovno grobište.

-Nećemo suditi nikomu, nismo tu da sudimo. Nitko nema pravo uzeti život. Kraljevstva koja se šire oružjem, neslavno završe. Nećemo plakati, imamo pravo na njih biti ponosni, imamo pravo i to isticati, rekao je župnik fra Stipe Biško.