Zvonimir Boban dao je intervju za katalonski dnevnik Sport. Razgovarao je s novinarima o svemu, ali posebno zanimljiv bio je dio u kojem se govorilo o raspadu Jugoslavije i njegovom napadu na policajca na utakmici Dinama i Zvezde 13.svibnja 1990.
Bili ste dio mlade jugoslavenske reprezentacije koja je u Čileu 1987. postala svjetski prvak. Kakve uspomene nosite na taj događaj?
- Vrlo lijepe. Bili smo skupina prijatelja i imali smo sjajne igrače poput Prosinečkog, Mijatovića, Savičevića, Šukera..
Tada ste branili boje Jugoslavije...
- Da, igrao sam pošteno i respektirao dres reprezentacije. Ali, Jugoslavija mi nikad nije mogla biti u srcu poput Hrvatske. Davao sam sve od sebe zbog suigrača, a ne zbog Jugoslavije.
Isto je bilo i s Draženom Petrovićem?
- Dražen mi je bio uzor i prijatelj. Kartali smo, izlazili van zajedno. Imali smo vrlo dobar odnos.
Udarili ste jugoslavenskog policajca u svibnju 1990. na utakmici Dinamo - Crvena zvezda. Biste li to ponovili?
- Apsolutno. Ali, nisam bio sam. Bio sam kapetan Dinama i zato se toliko pričalo o tome. No, i drugi mladi idealisti su radili isto.
Učinili ste to zbog idealizma?
- Zbog idealizma. I zato što je policija tukla naše navijače. Delije su doslovno uništavale stadion i njima nisu napravili ništa. Tada sam vidio kako policajac tuče mladog dečka i reagirao sam. I ponosan sam na to.
Jeste li se osjećali kao hrvatski vojnik?
Nisam ni hrvatski vojnik ni junak, nego normalna osoba. Junaci su išli u rat. Mi smo bili samo buntovnici.
Zašto vam je hrvatsko pitanje bilo toliko važno?
- Zato što smo htjeli slobodu, željeli smo vlastitu državu. Zato što svaka osoba mora imati mogućnost slobodno se izražavati. S demokracijom smo dobili sve to, a sretan sam i što se odnosi između Hrvatske i Srbije poboljšavaju.
Najbolji primjer ste vi i Savičević?
- Ma gledajte, on i ja smo uvijek bili prijetelji, braća. To što su naši narodi proživljavali, sasvim je druga stvar. Ako ne mogu razdvojiti ta dva aspekta, to bi značilo da nemam ljudskosti u sebi.
Preuzeto sa www.vecernji.hr