Previše je posla bilo u posljednje vrijeme, i kazališnog i filmskog, da bih se mogao prepustiti očekivanjima, a i ta razmišljanja ne donose mnogo – kaže redatelj Bobo Jelčić na pitanje je li mogao sanjati reakcije i silne nagrade koje je izazvao njegov odlični film “Obrana i zaštita”. Nakon jučerašnje zagrebačke premijere film od ovoga tjedna dolazi na redoviti kinorepertoar gdje će polagati svoj sljedeći test – test publike.
- Ne očekujem nikad ništa. Ili se samo gradim da ne očekujem, ne znam. Kad radiš film ili predstavu ne možeš znat, ne možeš imat sigurnost i samopouzdanje da će film otkomunicirati točno ono što si želio.Taj komunikacijski kanal je zasićen i kompleksan, i informacija koju odašilješ često ne dođe do recipijenta. Tako da i taj feedack ovisi o dosta faktora.To je neizvjesno, isto. I ovisi, na kraju, i o sastavu žirija samog. Od individualnih osobina ljudi koji sjede u publici. Ali eto film je prošao dobro na nekoliko festivala, što je važno a ne samo na jednom, od Berlinskog pa do ovog poljednjeg sarajevskog i mostarskog, što nam je iz razumljivih razloga bilo jako bitno
Hoćete li biti razočarani ne bude li film imao puno publike? Već je i u Puli film dobio najbolje ocjene žirija i kritike, a najlošije publike.
– Pa nije to tako samo na filmu. Cijela je književnost takva, recimo. To je naprosto tako. Arsen Dedić je, složit ćemo se, kvalitetniji od onih koji pune stadione, a ipak ne možemo reći da nema svoju publiku, dapače. Na kraju krajeva, i žiriji su neka publika, nekoliko ljudi koji gledaju film. To svakako, složit ćemo se, nije mjerilo kvalitete, ali s druge strane ni potpuni neinteres publike ne jamči bezuvjetno kvalitetan proizvod. Ali već kad pitate, kad zbrojimo ovih nekoliko festivala na kojima smo bili, tu bi se već dalo govoriti o nekoliko tisuća ljudi koji su gledali film, a to nije ni tako malen broj uzmemo li u obzir da film još nije otišao u redovitu distribuciju.
Film se često predstavlja kao priču o podijeljenom Mostru, međutim za mene je to ponajprije priča o sudbinama ljudi koji se ne mogu pomaknuti s mjesta, koji čekaju da im netko drugi usadi neki smisao, troše vrijeme na prazna naklapanja, neke lažne obazrivosti... itd.
- U biti svake priče je potraga za identiteom, i ova priča je dokaz da tu nema lakih puteva. Ona se ne neki način tiče svih nas tranzicijskih tipova, bez obzira koliko se činili sami sebi stabilnim i situiranim, i koliko nam se sredina u kojoj živimo činila poznatom. Glavnog junaka filma zateklo je vrijeme koje nije očekivao da će doći ikada i on se pokušava pozicionirati , da ne kažem opstati u novim okolnostima. Vrijeme prolazi ili je prošlo, nekud otišlo, a on stoji u mjestu, zabavljen nečim šta je već odavno izgubilo svaku važnost. To je ta priča ukratko. Sva politika i ideološka naklapanja koja vrište sa svih strana svijeta i koja ga svakodnevno bombardiraju su se zbila u jedan osjećaj i jedan strah, u borbu za golu egzistenciju, za opstanak. To je za mene postala suština prolema. Ta suština se u ovom filmu zove "Obrana i zaštita". Taj naslov sublimira i period života u kom se glavni junak formirao,a jedan je od sinonima za bivšu državu, ali u isto vrijeme i opis dominatnog osjećaja koji prevaldava u njemu (glavnom junaku) tijekom čitavog filma. Znate, i politike i političari su dosta razočaravajući na ovim područjima.i stanje se do danas nije popravilo. Taj okus gorčine i nezadovoljstva, mislim da nam svima može biti zajednički. Posebice zato što se kako stvari stoje do daljnjeg ništa neće promijeniti.
Što su značile izjave Bogdana Diklića u Sarajevu da je mislio da zna sve o ovom poslu, ali da ga je rad s vama razuvjerio?
- Odnosi se na proces rada na ovom projektu, mislim. A on je prije svega odgovoran i ozbiljan. Postavlja i poziicionira glumca kao odgovornu osobu i autora. To je sve ono šta sam skupa sa Natašom Rajković prakticiram u teataru već dvadestet godina, po tom smo prepoznatljivi. Glumac postaje odgovoran ne samo za svoju ulogu već za cjelinu, za cijelu priču, kao i senzibiliziarn za stvarnost koja ga okružuje i u kojoj se odvija film, pa djeluje iz vlastitog interesa za priču i u svoje osobno ime, priča sebe. A što se Diklića i glume tiče, moram reći da su nove spoznaje bile obostrane. Svašta sam tu naučio. Dik ima stvarno bogato iskustvo. Još u kombinaciji sa Nadom (Đurevskom). Misilm da je rad bio zahtjevan, ili kako to Dik kaže “bilo je naporno ali se nismo mučili”.
Film ima nešto od stiliziranog realizma novog rumunjskog turskog filma koji su već neko vrijeme miljenici stranih festivala. Jesu li bili ikakvi uzori ili je to slučajna podudarnost?
- Moram reći koristeći vašu formulaciju, a bez želje da bilo kog povrijedim, da je taj “stilizirani realizam” postojao i prije Turaka i Rumunja. U isto vrijeme jako cijenim neke od tih filmova kao i kinematografije u kojima su nastali. Često pitanje, pa malo iritira, jer ne uzima u obzir sav dvadestogodišnji rad u kazalištu i poetiku koja je proizašla iz tog rada, uostalom kao i ovaj film. Filmski kritičari očito ne idu u kazalište. Cilj je bio pratiti već postojeći događanje kamerom, a ne glumiti “ za kameru”, da tako to nazovem. Otud strpljivo čekanje kamere i želja da se uvijek nađe blizu situacije. Nešto kao strast i emotivnost kamere, koja sudjeluje u događaju, više nego što ga samo bilježi. Kao da se upinje prodrijeti dalje od svojih mogućnosti, ući u lica glavnih junaka. Otud snimanje iz ruke i dugotrajnost kadrova. Ili takva vrsta realizma. I to mi se ne čini nikakvim posebnim otkrićem. Uostalom, naš prvi film ima vrlo sličnu poetiku a snimljen je prije ravno deset godina.
Sljedeći film se već sprema?
- Nešto da, ali o tom ne mogu pričati.
Preuzeto sa www.vecernji.hr