Članovi Matice hrvatske iz Sarajeva i Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost pohodili su Crnu Goru, konkretno Boku kotorsku - Risan, Kotor, Perast te otok Gospe od škrpjela.
Župnik iz Drinovaca
O Hrvatima u Crnoj Gori malo se govori i sve manje zna, a upravo takve okolnosti najviše pogađaju brojčano malu hrvatsku zajednicu na ovim prostorima. Pojmovi poput “Zaljev hrvatskih svetaca”, imena poput Tripa Kokolje, Vicka Zmajevića, kapetanskih obitelji iz Perasta, ali i saznanja o Kotoru, Tivtu, Prčnju, Baru kao da su iščeznula iz hrvatskih medija. Stoga i ne čudi da su mi se u mislima tijekom putovanja do Perasta stalno isprepletala čudna razmišljanja - od toga kako pohodimo prostore na kojima su Hrvati Crne Gore kao zajednica pred nestajanjem, a s druge strane, gdje god doseže pogled golim okom, provlači se misao sa samo jednim zaključkom: kako su Hrvati Boke kotorske baštinici bogate kulturne baštine. Uz sve to, svaka pomisao na Boku kotorsku u čovjeku stvara emocije i podsjećanje na jednu popularnu pjesmu, za koju se s pravom može reći da je neslužbena himna bokeljskih Hrvata “Zasjat će palaci...”.
Po dolasku u Perast i nakon brzo završene procedure oko smještaja u prostore starog franjevačkog samostana, brodicom smo se zaputili prema otoku Gospe od škrpjela. Naš domaćin bio je don Srećko Majić, inače rođeni Hercegovac. S ponosom ističe svoje podrijetlo i otkriva nam da je rođen u Drinovcima u općini Grude. - Kažu da je to jedno od najhrvatskijih mjesta u bivšoj državi, s osmijehom i ponosom na licu govori don Srećko i nastavlja: - Drinovci su u svojoj povijesti dali velik broj svećenika i redovnica, to je mjesto koje je dalo jednog velikog pjesnika A. B. Šimića, ali i Stanislava Šimića, naglašava don Srećko. Tijekom kratke plovidbe kazao nam je kako je često dolazio u Sarajevu dok su mu tamo živjeli brat i sestra, koji su nakon odlaska u mirovinu odselili. Don Srećko Majić je župnik u Perastu, koji inače ima više od 30 katoličkih crkava. Prema njegovim riječima, župa se zove Perast, a najveći uspon Perasta bio je u 17. stoljeću kada su imali najvećeg hrvatskog baroknog slikara Tripa Kokolju, nadbiskupe Andriju Zmajevića i Vicka Zmajevića koji je postao zadarski nadbiskup. - Tada su imali oko 2.300 stanovnika i svi su bili katolici, pretežito Hrvati, a bilo je i onih koji nisu hrvatske nacionalnosti, primjerice Talijana. Imali su 20 crkava i bogat kulturni i vjerski život, kao i običaje. Jedan od najljepših događaja u povijesti Perasta bio je 15. svibnja 1654. godine kada su uspjeli pobijediti Osmanlije i sačuvati svoju slobodu. Tako se svake godine, uz narodno veselje praćeno limenom glazbom i tradicionalnim defileom u odorama Bokeljske mornarice, održava manifestacija poznata kod puka pod nazivom “Gađanje kokota”. Tradicija se održala do danas. Naime, iz starih pušaka kremenjača s obale se puca u živog pijetla koji se nalazi na površini mora na dasci, 50-ak metara od obale. Onaj tko pobjedi, časti, ali ponekad se dogodi da kokot ne bude pogođen, govori župnik.
Ruski mrtvi kapital
O tome koliko župa Perast danas broji katolika Hrvata, don Srećko kaže: - U župi ima ukupno 220 stanovnika stalnih, od koji je 80 katolika. Veliko iseljavanje Hrvata zabilježeno je 1900. godine. Dogodila su se nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, kao i nakon posljednjeg, Domovinskog rata, otkriva don Srećko. Inače, prema rezultatima posljednjeg popisa stanovništva u Crnoj Gori iz 2003., udio Hrvata je 6.811 stanovnika, a najveća koncentracija je upravo u Boki kotorskoj gdje ih, prema istom popisu, živi 5.434. S druge strane, također jedan zanimljiv podatak otkriva kako je do popisa 2003. na područje Boke kotorske doselilo 15.523 stanovnika s područja bivših jugo-republika. Među njima najmanje je Hrvata. U istom tom razdoblju iz Boke je iselilo oko 100 hrvatskih obitelji. Naš neslužbeni vodič Ernest, čiji su se roditelji nakon umirovljenja u Sloveniji vratili u Risan, kazao nam je kako su mnogi stanovnici Boke prije nekoliko godina, kada su Rusi kupovali nekretnine uz more, prodavali svoje stanove za velika sredstva, kvadrat stana se kretao do 5 do 10 tisuća eura, a zatim su po mnogo nižim cijenama pokupovali stanove u Novom Sadu, gdje ih danas većina i živi.
No, recesija je zaustavila investicije i prodaju stanova po spomenutim cijenama, tako da danas ima i mrtvih kapitala. Jedan od takvih je i naselje u Risanu, poznatije kao Mala Moskva, otkriva Ernest. Naime, Rusi su prije nekoliko godina izgradili 15-ak kuća, ali su uspjeli prodati samo 5 stanova. Drugog dana našeg boravaka posjetili smo Kotor. Tomu nas nije spriječilo ni orkansko jugo i kiša koji su nas probudili svojim oratorijem. Kada smo došli u Kotor, zatekli smo ne mali broj turista koji su upravo bili izašli s kruzera, koji je doplovio iz Dubrovnika. Povijest Kotora se ne može opisati u nekoliko novinskih reda. Stoga ću spomenuti samo dva zanimljiva podatka koji dovoljno govore da je Kotor nekada bio najjače gospodarsko središte pomorstva, kao i duhovno središte. Naime, Kotor je imao dioničko društvo za osiguranje brodova prije glasovitog Lloyda, a katedrala sv. Tripuna starija je skoro 300 godina od najpoznatije pariške katedrale Notre Dame.
Restorani i glazba
Nailazim na zgradu koja je nekada bila zatvor, a na ploči iznad jednog prozora može se pročitati da su tu svoje zadnje dane proveli František Raš, Jerko Šižgorić, Antun Grabar i Mate Baričević, vođe štrajka i pobune mornara 1918.godine. Ono što je bitno istaknuti iz novije povijesti jest djelovanje Hrvatskoga građanskog društva koje je utemeljeno u Kotoru u lipnju 2001. godine, a osnovano je kao iskaz elementarne potrebe da se pitanje hrvatske nacionalne manjine u Crnoj Gori konačno riješi, ali ne u smislu improviziranih političkih rješenja, već trajno. No, kako to obično biva nakon dužeg obilaska grada, čovjek ogladni i potraži kutak za prezalogajiti. Nemalo sam se iznenadio kao i cijela skupina iz Sarajeva kada sam ušao u restoran Cesarica koji nudi posebne riblje specijalitete. Nisam bio iznenađen menijem, već glazbom. Naime, objedovali smo uz Thompsonov hit “Vjetre s Dinare”.