Pravoslavni vjernici po julijanskome kalendaru danas svetkuju Božić, najradosniji kršćanski blagdan. Vladika Zahumsko-hercegovački, Grigorije Durić, jedan je od najutjecajnijih u hijejarhiji Srpske pravoslavne crkve, vrlo uvažen među narodom i vjernicima, a jasnim i otvorenim stavom. Ovoga Božića svoje najvažnije želje za ovozemaljski život vezane su uz suživot i međusobno poštivanje različitih naroda, religija i civilizacija.
Ljude se sve više plaši krizama, nepogodama, crna kronika dominira. Kako ih ohrabriti, kako im pružiti nadu, ima li crkva odgovore na možda i veće izazove ovog komunikacijskog društva nego što je stanje stvarno takvo?
Ne znam koliko je ova kriza veća ili ozbiljnija od kriza koje pamti povijest čovječanstva, ali ne čini mi se da je loš prijedlog ono što je već netko rekao – da krizu treba vidjeti kao šansu. Najkraće rečeno, ona je prilika da se postavi pitanje smisla.
Vaše preosveštenstvo, u kakvoj atmosferi Srbi dočekuju ovaj Božić?
Koliko god da netko ima problema kao čovjek ili kao pripadnik nekog naroda, Božić ima božansku moć i čini atmosferu prazničnom – ljude odobrovoljava. Svi su bolji i drugačiji u ove dane.
Jesu li Mostar i dolina Hercegovine konačno otvorili svoja oba plućna krila, mogu li Srbi pravoslavci danas na Božić reći da je ovo i njihov grad nakon godina izgnanstva i slobodno propovijedati svoju vjeru?
Moj dojam je da je upravo tako. Ali, sigurno da treba mnogo strpljenja i rada da Srbima, i svima u Mostaru i oko Mostara, život postane radost u punom smislu riječi.
Ima se dojam kako su Srbi povratnici u dolini Neretve tihi, neprimjetni, na marginama. Imam li krivi dojam i ima li spremnosti kod susjeda da ih ponovno prihvate kao svoje ali i od vlasti da budu dio jednoga mozaika kao što je to stoljećima bilo?
Ne smijemo biti neiskreni. Krajem 20. stoljeća dogodio se rat, sukob među susjedima, ljudima, narodima, usuđujem se reći među braćom. Najvjerojatnije da su za taj sukob obični ljudi bili najmanje krivi. Oni su i danas najbolji u pogledu pomirenja i smirenja. Često mi koji smo najodgovorniji, koji imamo moć učiniti nešto, ne činimo ono što bi trebalo.
Za godinu dana intenzivnijeg življenja u Mostaru sreo sam mnogo divnih i ozbiljnih ljudi, ali još uvijek možemo naići na neodgovornost i nepažnju odgovornih, što svakako ima posljedice na život svih, ne samo Srba. Jedna stvar mora prestati, ako hoćemo dobro jedni drugima, a to je manipulacija.
Ostajte ovde!... Sunce tuđeg neba neće vas grijat’ ko što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije! Toliko godina ranije, a čini se nikada bila aktualnija ova pjesnikova poruka, no je li takva danas realnost života?
Šantić je bio zaljubljen u Mostar.
Moj stav je da svatko treba živjeti tamo gdje hoće i gdje voli. Volim živjeti u Mostaru i znam da to vole mnogi drugi. Danas u svijetu ne postoji ništa prirodnije od toga da se ljudima dopusti da žive tamo gdje hoće. Naravno, poštujući red i zakon i svakog drugog i drugačijeg.
U Federaciji, HNŽ-u, Mostaru se događa, kao i drugim narodima širom BiH a što najgorče osjećaju upravo najmanji Hrvati, da se imenuju ‘privatni Srbi’ na položaje, koji odlučuju u ime drugih narodnih elita. Kako to stanje promijeniti?
To treba hitno prestati. Prije svega jer je nečovječno, nema budućnosti i ponižavanje je drugoga, ma tko on bio.
Ne smiju postojati “privatni Hrvati“ ni “privatni Srbi“ niti privatne organizacije kroz koje se manipulira bilo kime, a pogotovu nekom zajednicom. Tužni su i nesretni ljudi koji pristaju biti šahovske figure i još u rukama loših igrača. Možemo ih žaliti, ali njihovi postupci su nedopustivi. Bosna i Hercegovina je izuzetno delikatan prostor i zato takve stvari zahtijevaju veliku pozornost i ne treba nikada i nipošto dozvoliti manipulaciju.
Je li život ispremiješan na ovakvom malome prostoru s toliko naroda, religija, civilizacija kazni ili sreće?
Ipak su kazna i sreća prejake riječi. Možda bi adekvatnije bilo reći da nam je to sudba.
Vaše preosveštenstvo, kako ugoditi svim narodima u BiH da se osjećaju konačno slobodnim?
Pravi odgovor na to pitanje bi zavrijedio Nobelovu nagradu.
Prigodom pokretanja humanitarne akcije za obnovu Saborne crkve Svete Trojice šokirali ste dio javnosti spominjući ‘Herceg-Bosnu’. Kako vi danas gledate na inicijativu većeg dijela Hrvata i njihove politike da imaju svoju federalnu jedinicu?
Kao što je poznato, rođen sam u Bosni i volim Bosnu, ali već pola života živim u Hercegovini i uvijek mi na izvjestan način zasmeta kada se stalno spominje Bosna i tek se poneko sjeti i Hercegovine. To je razlog zašto sam rekao Herceg-Bosna.
U stvari, želio sam uravnotežiti Hercegovinu i Bosnu i Bosnu i Hercegovinu. To smatram također važnim. Hercegovina je nepobitno specifičan prostor i rađa izvanredne ljude. Ne znam zašto i varam li se uopće, ali sve češće imam dojam da ljudi koji žive sjevernije od nas to ne uvažavaju dovoljno. Nemam ništa protiv nijedne inicijative, ali svakako nisam taj koji treba izricati sud o političkim ambicijama bilo koje zajednice. Jedino što mogu reći jeste da, kako god da bilo, želim živjeti u Mostaru sa svojim narodom, poštujući civiliziranu i demokratsku vlast.
No, iz vrha Islamske zajednice moglo se nedavno čuti da su Bošnjaci uz Poljake jedini narod u Europi koji je okružen susjedima što mu rade o glavi. Je li to tako i postoji li hrvatsko-srpska urota protiv ‘većinskog’ naroda dok je s druge strane posve prihvatljivo toj istoj zajednici stalno petljanje Turske u odnose u BiH?
U Bosni i Hercegovini postoji samo hrvatsko-srpska muka, kao što postoji i bošnjačka. Jedan od najstrašnijih osjećaja, a to govorim iz osobnog iskustva, jeste osjećaj da mu netko radi o glavi. I ako me netko pita kako se tada treba ponašati, uvijek bih mu preporučio da misli više o sebi nego o tom drugom. Jedino će tako pomoći sebi i odvratiti drugoga od, ne daj Bože, zle namjere.
No, svejedno Srbija bi uskoro trebala otvoriti urede u Mostaru. Što to znači za Srbe i život ove zajednice?
Srbija, kao i druge zemlje u regiji, vidi Mostar kao važan kulturni i ekonomski centar. A zna i za višestoljetno postojanje Srba u Mostaru i potpuno je normalno da pomogne njihov opstanak. Nadam se da će postojanje hrvatskog, turskog i srpskog konzulata u Mostaru uskoro doprinijeti snažnom razvoju našeg grada. Ne samo da bude ono što je bio nego i mnogo više od toga.
Vjerujem da, Vaše preosveštenstvo, malo ljudi zna kako ste u vrijeme studija bili među vođama pokreta protiv Miloševića. Kako danas na to gledate, a prije svega na posljedice nesretnog rata. Rade li crkve i vjerske zajednice na zaliječenju ovih rana?
Da, to je nešto što je svojstveno mladosti. Bio sam protiv autoritarnog režima. Na posljedice rata gledam kao što čovjek gleda na rane, a rane često mogu biti ne samo smrtonosne nego i ljekovite – mogu biti otvori kroz koje u nas ulazi mudrost i dobrota.
Sveta Stolica unutar crkvene hijerarhije ali i vjernika stalno poziva na novu Evangelizaciju, a s druge strane na jačanje ekumenizma. Je li za Vas ekumenizam prijetnja ili prigoda budući da to neki doživljavaju i putem ponovnog ujedinjenja crkava?
Nema ništa normalnije nego da Crkva poziva na evangelizaciju uvijek i iznova. Sve ovo što smo dosad govorili upućuje nas da razmislimo ponovno o Kristu Isusu i Njegovoj žrtvi, ali i Njegovoj pobjedi silom ljubavi nad zlom.
Ljudi cijene vašu iskrenost, a naročito ste britki oko problema s kojima se suočava Pravoslavna crkva. Jesu li nestali razlozi za vašu zabrinutost?
Moramo biti iskreni, ali i realni, i znati da živimo u vremenu i prostoru koji još nije vječnost niti Carstvo Božje.
Među najmlađim ste ljudima u vrhu Pravoslavne crkve, neki su vas vidjeli i na samome čelu. Je li vam to opterećenje, motivacija ili pak nešto treće?
To mi je nešto treće.