Kad je Dušica Rendulić, rodom Gospićanka, u svibnju 2010. stigla u Bosnu u kratki posjet baki, nije mogla znati da će samo dvije godine poslije o njoj izvještavati Reuters, Die Welt ili Toronto Sun.
Za nju sudbinski susret na tržnici s Almirom Salihovićem – kako će se ispostaviti, ljubavi njezina života – postat će, naime, zanimljiva priča i za svjetske medije jer će upravo njihova ljubav, koju će uskoro i okruniti, biti prvi “miješani” brak na tlu Srebrenice poslije 1995. godine.
Podrška roditelja
No, početak ove priče, međutim, bio je daleko od bajkovitog. Kada je Almir prije dvije godine povjerio prijateljima da je zaljubljen u kršćanku, djevojku koja potječe iz srpsko-hrvatskog braka, bili su zgromljeni.
– Rekli su mi da sam lud, da to ne mogu učiniti jer se to jednostavno ne radi. Rekli su mi da je to ravno samoubojstvu – kazao je 28-godišnji Almir za banjolučke Nezavisne novine.
Jer, Srebrenica, ta najveća ljudska klaonica naše novije povijesti, postala je simbol podijeljene Bosne u kojoj od 1995. godine naovamo nijedan musliman nije mogao ni pomisliti zavoljeti Srpkinju. Iako je prije rata broj takvih, međureligijskih brakova, bio čak 33 posto.
Almir, mladić čije je djetinjstvom razoreno u paklu rata, nije, čini se, dopustio da ga zatruje mržnja i ljudska glupost pa je zavolio “drukčiju”.
Nekolicinu njegovih muških rođaka u srpnju 1995. godine u Srebrenici zatukle su srpske trupe pod zapovjedništvom Ratka Mladića, a on se uspio spasiti i s majkom prebjeći konvojem izvan grada. Istodobno, i Dušičina obitelj izbjegla je iz Hrvatske tijekom ratnog vihora, a novi život počeli su u izbjegličkom kampu nedaleko od Valjeva u Srbiji. Sve dok se putovi to dvoje izbjegličke djece nisu sreli u Srebrenici, u čemu treba potražiti i neku dublju simboliku.
Kalvarijama unatoč, obje obitelji danas im pružaju podršku, no među Srebreničanima ima i onih koji taj brak ne podržavaju.
– Da mi sin dovede Srpkinju, rekla bih: U redu, živi s njom, ali ne pod mojim krovom – izjavila je stanovnica grada koja je u ratu izgubila supruga i još 14 članova obitelji.
No mladi par na takva se mišljenja ne osvrće. Dušica se rado prisjeća susreta koji će joj iz temelja promijeniti život.
– Lutala sam tržnicom i ugledala Almira. Sjećam se da sam namjerno ispustila bocu mlijeka kako bi me primijetio. I primijetio me. Ništa mi nije rekao, samo se nasmijao. Već dan poslije imali smo prvi sudar, a tjedan poslije bili smo zajedno – prisjetila se Dušica.
Srebreničko dijete nade
Zajednički život počeli su na placu njegove majke u Srebrenici, no brzo su ih stigle nedaće. U gradu u kojem je stopa nezaposlenosti zapanjujućih pedeset posto, Almir se snalazi koseći travu umirovljenicima i međunarodnim tvrtkama, no kako je 75 dolara zarade mjesečno premalo čak i za najnužnije potrebe, zatražili su pomoć u brašnu, šećeru i ulju od lokalne humanitarne udruge.
Tako se za njih pročulo i dalje od Srebrenice pa je njemačka humanitarna agencija Habitat for Humanity mladom “miješanom” paru na placu Almirove majke podigla kuću – njihov prvi dom.
– Upravo smo dobili deset ovaca i četrnaest kokoši. Jesmo siromašni, ali smo sretni – kaže 23-godišnja Dušica, dodajući da je plod te sreće danas osmomjesečni sin Jusuf, srebreničko dijete nade. Zlonamjerni će, pak, reći da je mimo braka i to grijeh ako ih ne razoruža njegov široki osmijeh.
– Moj sin je dokaz da u Bosni i Hercegovini muslimani i pravoslavci mogu živjeti zajedno. Jedino što je bitno je ljubav. Ona uvijek pobijedi – optimistična je Dušica kojoj je trenutačno najveća briga odabrati vjenčanicu, dakako, na posudbu, jer bijela haljina kao vječna uspomena s vjenčanja, zakazanog za svibanj, ostat će nedosanjani san.
Ipak, mnogo je više razloga za radost.
– Almir poštuje moju vjeru i ja njegovu pa kad naš sin malo naraste, odmah ćemo u džamiju. Kao kršćanka, uvijek sam voljela Božić, zbog kolača i darova, ali i muslimanski blagdani su predivni – rekla je Dušica, uskoro Salihović, glasno se smijući i hvaleći svoju najdražu baklavu, onu koja se servira na Bajram.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
Zivilo bratstvo i jedinstvo!