Nije ni crn ni kršan nego sitan i plav. A Hercegovac. No nije Josip Marušić samo tu "zakazao"... Prije 16 godina okrenuo je leđa rimokatoličkoj crkvi, napustio stoljetnu obiteljsku tradiciju i postao adventist. Ne pije, ne puši, smeta mu glasna glazba, ne izlazi u klubove, a na seks prije braka ni ne pomišlja, iako mu je 38 godina. Ali je, kako kaže, najsretniji čovjek na svijetu. I jedan od šest posto Hrvata koji su u posljednjih deset godina, prema podacima jednog istraživanja, odustali od katoličanstva, dominantne religije koju kod nas izjašnjava više od 80 posto građana. Mnogi su pri tome zasigurno bili pomodni jer je križić oko vrata, potvrdit će to danas i iz crkvenih krugova, donedavno bio gotovo pa modni dodatak. Jedni su tijekom godina prestali tražiti profit pred oltarom, dok su drugi, poput Marušića, pronašli nekog drugog, sebi bližeg Boga.
– Kada smo došli u Hrvatsku početkom 90-ih, upoznao sam adventističkog pastora Lovru Jurčića u Slatini, prodavao je knjige. Pokušao sam ga preobratiti jer sam vjerovao kako je moja vjera jedina prava. Bilo mi ga je žao. No, nakon nekog vremena posjetio sam Adventističku crkvu, što je za mene bio golem korak. Odmah sam se htio krstiti. No, to nije bilo moguće jer su od mene tražili da detaljno proučavam Bibliju. Ja ionako ne vjerujem da je ovo neka nova vjera. Sve je to jedna vjera – opisuje proces preobraćenja, dodajući kako u Hrvatskoj ima između 10 i 15 tisuća "subotara". Oko tisuću ih je u Zagrebu, a svi oni redom neće okititi drvce, zamatati darove ni brusiti noževe oko blagdanskog stola... Slavljenje Božića, opisuje Marušić, pogansko je slavlje.
Izabrao asketski način života
– Taj blagdan slavi rođenje boga Sunca, u Bibliji nigdje ne piše kojeg je datuma rođen Isus. Međutim, mislim da je lijepo da se ljudi daruju pa tako i mi svima koji slave uvijek čestitamo Božić. S Bogom želim imati mnogo intimniji odnos nego što bi neki imali, primjerice, sa svojom djevojkom. A taj užitak meni pruža crkva, gdje puno razgovaramo i gdje provodim sate, ne samo subotom – priča ovaj adventist koji je prije preobraćenja bolovao od depresije. Danas je, ponavlja, jako sretan, najsretniji čovjek na svijetu. U tomu mu pomaže sljedba adventističkih regula koje provodi u svojoj svakodnevici. A one su asketske – bez izlazaka, seksa, alkohola, ikakvih opijata, ali i bez mesa.
– Meni je važno biti vegetarijanac jer je ljudsko tijelo hram Svetog Duha. Moramo biti zdravi i zbog toga ne jedemo svinjetinu. Smatramo da životinje nisu za jelo, već da ih je Bog stvorio više kao neki ukras na Zemlji.
Ionako smo, smatra, tu u prolazu jer se "na nebu vodi istražni sud koji je započeo 1844.".
– Svakog će se čovjeka ispitati, nakon čega će se odlučiti tko će biti spašen, a tko ne. Nevolje koje se trenutačno događaju ubrzat će te odluke, a većina će se okrenuti protiv Boga. Proganjat će sve one koji ne svetkuju nedjelju, no onda će se Isus javiti, reći "dosta" i spasiti nas – vjeruje Marušić, koji adventiste naziva braćom i sestrama, a ostale svjetskim ljudima. Među njima su i Jehovini svjedoci i mormoni, koji su, kaže, proizašli upravo iz njihove zajednice, osnovane 1844. u SAD-u. Svjetski su ljudi i njegovi roditelji, katolici mostarskog podrijetla, koji su "poludjeli kad je izrazio želju da postane ono što jest".
– Otac me se htio odreći, a majka mi više nije htjela kuhati. Rekla mi je da bi joj bilo lakše da sam najveći pijanac, za njih je to bila najveća sramota. Bilo je kao da sam bacio bombu, odmah su me izbacili. Ni danas ne razumiju, no odnosi su ponovno dobri – priča o vjerskom "izlasku iz ormara". A isto je prošla i Katarina Kralj, koja je odustala od katoličke vjere, u kojoj je odgojena, i priklonila se kršćanskoj zajednici Kristove crkve.
Odbacila ih je cijela obitelj
– U Španjolskoj sam upoznala jednog čovjeka s kojim sam razgovarala i rekla mu da inače svi od mene pobjegnu kad počnem pričati o vjeri. Onda me on pozvao na jedno mjesto gdje svi vole slušati o vjeri. Došla sam tako u crkvu gdje su ljudi dizali ruke i pjevali te sam pomislila – "što je ovo"?! Počeli su me poučavati Bibliju, a ja njih onome što sam naučila na vjeronauku i tolike godine u Katoličkoj crkvi. Shvatila sam da ne postoje mnoge stvari koje sam dotad slušala, o siromaštvu, svecima, čistilištu, da uopće ne pišu u Bibliji. Dovoljno je samo da priznaš Isusa i da živiš što je on živio.
Nakon povratka u domovinu i, nazovimo ga tako, coming outa, Katarinu je njezina katolička obitelj odbacila, roditelji joj ni na vjenčanje nisu došli... – Teško su to prihvatili. I suprug i ja doživjeli smo progonstvo. Dvije godine bili smo odbačeni od svih – priča Katarina, koja je odgojena u katoličkoj vjeroispovijesti, no uvijek je, kako kaže, tražila Boga. I nije ga, nastavlja, mogla naći u Katoličkoj crkvi.
– Čitala sam Novi zavjet i vidjela da se mnoge stvari koje pišu ne rade u Katoličkoj crkvi. I tu mi je uvijek bila izgubljena nit. Žarko sam željela taj odnos s Gospodinom, bila sam religiozna, odlazila na mise, primala hostije, krštena sam, krizmana... ali tražila sam Gospodina – objašnjava ova majka malene Ine. Djeteta koje joj je podarila upravo jaka vjera. Nakon izvanmaterične trudnoće, rečeno joj je kako neće moći postati majkom.
Zdravstvenih teškoća imao je i suprug Danko. To ih je, priča, jako potreslo i nakon takve dijagnoze otišli su jednoj prijateljici, članici Kristove crkve, počeli slaviti Gospodina, pomolili se. Ova ju je dotaknula po trbuhu i osjetila je strašnu, neopisivu bol. Dobila je mjesečnicu. Idući mjesec, kaže, otkrila je da je trudna. Nije to jedino čudo kojemu je svjedočila.
– Moj suprug, tada mi nije bio suprug, bio je čovjek na rubu. Drogirao se, pio... Bio je prijatelj jedne moje susjede i molili smo za njega. Nisam ga poznavala. Nekako smo ga uspjeli dovesti u crkvu (Kristova crkva, op. a.), poslušao je jednu propovijed, čisti ljudi položili su ruke na njega i on se sav oznojio... Mi to kažemo da je Duh Sveti sišao na njega. Nakon toga prestao je sa svim porocima – opisuje Katarina, koja i za sebe kaže da je prije obraćenja bila bahata, imala novca, trošila, mislila da je zvijezda rock'n'rolla, izlazila van, katkad zapalila. No, bila je i dalje prazna i nesretna. Danas joj je to zapravo smiješno te je zadovoljnija, iako, kako kaže, ima, evo, i 25 kilograma više.
– Religija znači da se držite određenih zakona i radite obrede, a ako ih ne radite, onda je to grijeh. Mi nismo religiozni nego pobožni, što znači da čitamo Božju riječ i živimo po Božjim obećanjima koja su nam po Bibliji svima dostupna. Znači, mi živimo biblijski.
A to, među ostalim, znači i da neće za Božić imati bor, kuglice i, kako kaže, žderilo. Uostalom, dodat će, Isus se nije rodio u prosincu, nego u ožujku. Malenoj Ini neće nametati u što ili u koga će vjerovati.
– Možda će poći nekim svojim putem – kaže Katarina.
Bivši političar i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Zdravko Tomac otkrio je svoj put tek u zreloj dobi. Iako odgojen kao kršćanin, u mladosti je, kaže, krenuo krivim putem.
– Povjerovao sam u Marxa, Nietzschea, koji su rekli da je Bog iluzija, da ne postoji, da je prijevara. U procesu svog života susreo sam se s događajima koji su me opet promijenili. I promijenilo se mnogo toga, na duhovnoj strani. Mislim da živim moralan život, častan i sretan. Više mi nije važna ni karijera, ni moć, ni novac. Ništa od onoga što mi je možda značilo u mladosti, kad sam želio i karijeru, i ugled, i moć.
Prestao sam se baviti politikom kao profesijom, otišao u mirovinu da bih mogao pisati i meditirati – priča Tomac, koji je o svojoj transformaciji od, kako kaže, komunista do vjernika napisao više knjiga. Bila je to duhovna transformacija koju on naziva borbom svoje vjere i nevjere.
Kod nas je puno formalnih vjernika
Danas nastupa s vlč. Zlatkom Sudcem, u crkvu ne ide redovito, nego kad osjeti duhovnu potrebu. Onda, nastavlja, ode u crkvu i sjedne u tišini. Nije mu potrebno formalno prisustvovanje obredima koji se, kaže, često svedu na odrađivanje i na ono "biti viđen". A takvih je danas, smatra, mnogo.
– Kod nas ima puno formalnih vjernika i onih koji ne žive tradicionalne kršćanske vrijednosti. I ja sam u traženju smisla života, ideala i odgovora došao do nužnosti Boga. No došao sam i srcem jer, da bi se postalo pravim vjernikom, nije dovoljan samo um, volja i odlučnost, nego i osjećaj ljubavi – objašnjava Tomac, kojem je "misija" srušiti predrasudu da su znanost i vjera nespojivi.
On sam danas vjeruje u ljubav, dobrotu, besmrtnost...
Svetog Pavla naziva prvim globalistom i zgraža se nad koncertom Lady Gage koja je napunila Arenu. Ali kaže i da je Crkvi potrebna promjena. Jedino vrijedno i ispravno te ono što će čovječanstvo izvući iz sveobuhvatne krize jest, smatra Tomac, ljubav.
Dok jedni krunicu odbacuju, drugi u njoj pronalaze spas, poput brojnih hodočasnika u Međugorju
Preuzeto sa www.vecernji.hr