Postoje trenuci ili događaji kojih se sjećamo cijeli život. Znamo što smo radili i gdje smo se nalazili dok se događao neki povijesni trenutak. Tog vrućeg srpanjskog ponedjeljka sam krenuo na ispit, iako sam znao da taj dan neću vidjeti fakultet. U isto vrijeme jedan dvanaestogodišnji klinac požurio je kako bi ranije završio trening. S reketom u ruci sjeo je pred televizor. Gledao meč i u njemu uživao. Živcirao se i sanjao. Sanjao da će jednoga dana i zbog njega studenti ispite staviti u drugi plan, da će radnici izići s posla, da će klinci završavati trening ranije. Taj dan Goran Ivanišević igrao je svoje epsko wimbledonsko finale s Patrickom Rafterom. A Marin je sanjao. Iako će gotovo desetljeće kasnije i sam priznati kako je to bilo nerealno. Ali, nadao se.
Užitak središnjeg terena
- Igrao sam tenis da se pojavim na Wimbledonu, i da uđem u prvih sto, što je tada bilo jako, jako daleko... Ja sam tada samo bio dvanaestogodišnji klinac, igrao tenis i uživao u tome. Nikakve profesionalniosti tada nije bilo, ali naravno da su postojali snovi i želje da jednom dođem ovdje, iako je to bilo nerealno tada, kaže nam Marin Čilić dok se u Londonu priprema za ovogodišnji Wimbledon. Svoj najdraži turnir. Zbog Gorana, vjerojatno, i svakom Hrvatu najdraži turnir.
- A Goran je tada igrao za sve nas, Hrvate, navikli smo ga gledati u Wimbledonu, on je taj kojega smo obožavali gledati, a s druge strane osjetio sam već kroz ovih nekoliko godina na Touru da je Wimbledon nešto posebno, ne igramo na travi nigdje drugdje, nego samo ovdje dva-tri tjedna i zbilja je poseban osjećaj igrati na toj travi, objašnjava Čilić, dodajući kako je jednostavno dobar osjećaj izići na wimbledonsku travu, sa stogodišnjom tradicijom.
- Prošle sam godine igrao na središnjem terenu. Kada dođete u Wimbledon, imate osjećaj da ćete tu uvijek dati svojih sto posto i da će taj turnir uvijek od vas izvući ono najbolje. Posebnost mu daje i ta njihova tradicija, igra se u bijelome, pa i njihova pravila, iako su nekad prilično dosadna to mu daje posebnu draž, svi igrači su to prihvatili. Igrati na ovom turniru poseban je osjećaj, teško je to opisati riječima, kazao je Čilić, ali nije se, iako je dobar analitičar i prognozer, usudio predvidjeti svoj domet na trećem Grand Slamu sezone.
- Već sam na travi dva tjedna. Igrao sam Queens, to je bilo dosta dobro, ali malo mi je nedostajalo mečeva, imam još vremena do Wimbledona tako da se mogu dobro pripremiti.Uvijek je teško prognozirati.
Najbolji Bob i Goran
Svaki sportaš će reći manje-više isto, da će pokušati dati sve od sebe, tako je i kod mene. Nadam se da ću biti u najboljoj mogućoj formi, nikad se ne zna kako će se lopta okrenuti, hoće li sve ići od ruke, od prve lopte ili će biti poteškoća tijekom meča. Bitno se dobbro pripremiti i biti spreman za ono štoćče doći, objašnjava Čilić, a u pripremi mu pomažu trener Bob Brett i prijatelj Goran Ivanišević.
- Čujem se s Goranom dosta često. U kontaktu smo, uvijek je tu da pomogne. Naravno, uz Boba i njega bolje pomoći u ovom trenutku ne bih mogao ni imati. Bob je u tenisu dugi niz godina, a kroz njegove ruke prošao je ogroman broj igrača. S tim njegovim iskustvom učio sam pozitivne stvari. Naravno, učio me svemu što me može čekati i kojim putem trebam ići, te na što gledati. On je najzaslžniji što sam uopće došao do ovog mjesta i ove pozicije u svijetu, objašnjava Marin koji na Grand slamovima uvijek igra bolje nego na ostalim turnirima. - Ne znam kako bih to upisao, uz Boba sam naučio dobro se snalaziti na Grand slamovima i biti pripremljen na sve situacije, to mi daje mir i sigurnost. Nema tu specijalne formule. Igra se na tri dobivena seta, pa se i nakon dva izgubljena možeš vratiti, zaključio je Marin koji je 2001. godine strepio zbog Gorana, od ponedjeljka Goran, ali i mnogi drugi će strepiti za njega. Klinci će svoje treninge ranije završavati da ga mogu gledati. I sanjati da će jednoga dana biti tamo. Izgledat će im nerealno! I Marinu je.