Dugi neradni tjedan zaključili smo obilježavanjem Dana državnosti, a čitatelji Večernjeg lista (14.584 osobe) izabrali su 20 najzaslužnijih osoba u dva burna desetljeća moderne hrvatske povijesti. Među njima vidjeli su čak pet sportaša – Dražena Petrovića, Ivicu i Janicu Kostelić, Zvonimira Bobana, Gorana Ivaniševića.
Kako to da na tom popisu najvećih Hrvata nema Miroslava Ćire Blaževića, pitao se šef sindikata s kojim sam nedavno dizao revoluciju, koja, dakako, nije uspjela, ali se ipak dobro osjećamo. Naime, njegov je stav posve jasan:
– Tuđman je otac domovine, svojim djelima rekao je sve. Ćiri svjetsku broncu nitko ne može oduzeti. Ako je Ivić najtrofejniji, Ćiro je, svakako, najzanimljiviji. A taj dvojac za mene je nedodirljiv.
Gubi od Ivankovića
Što god mislio o dr. Franji Tuđmanu, koji je u toj anketi na prvome mjestu, ne mogu mu osporiti važnost i utjecaj u stvaranju hrvatske države. No, nikada mu neću moći oprostiti privatizaciju u devedesetim godinama zbog koje nacija danas "krvari", niti ću mu zaboraviti to što je u svoje redove tada kao političke naturščike regrutirao danas najpoznatije hrvatske uznike.
I nisam od onih koji će se danas čuditi Tuđmanovim djelima kao pura dreku. Zbog čega se puk odrekao čovjeka koji je 1998. godine ostvario ipak najveći uspjeh u hrvatskome sportu? Netko će reći, takvi su Hrvati, samo ti uspjeh neće oprostiti. No, ako pažljivije pogledate popis spomenutih sportaša, ta će teorija vrlo brzo pasti u vodu. Jer riječ je o doista najboljima od najboljih. Što je to onda eliminiralo "trenera svih trenera"?
Narod, iako ga političari, tajkuni pa i velike ličnosti svojim djelima često žele napraviti hlebincem, ipak je u konačnici teško prevariti. Ćiro je osoba koja u svojoj trenerskoj biografiji ima dva remek-djela. To je francuska bronca s jednom iznimnom generacijom te naslov prvaka Jugoslavije iz 1982. godine, koji se i danas u srcima dinamovaca tretira kao najdraži trofej. Veći čak i od znamenitog naslova u Kupu velesajamskih gradova 1967. Nema dvojbe da je Ćiro odličan nogometni trener, ali, kada bismo pogledali roster klubova koje je vodio pokojni Tomislav Ivić te davno Branko Zebec, u globalnim okvirima Ćiro tu ipak zaostaje. Sve prije i poslije "dva bisera" karijera je koja ne može impresionirati.
Švicarski Neuchatel nije uspio spasiti od ispadanja, u Sloveniji je također lutao, a s Hajdukom je uspio ostvariti protiv Debrecena rekordni poraz. Stalno je želio bježati u treći nogometni svijet kako bi tamo trofejima i plasmanima ne velike turnire mogao još jednom impresionirati naciju. No, umjesto toga ima nekoliko ožiljaka. A packe mu je dijelio i bivši učenik Branko Ivanković. Ćiro s Iranom nije uspio u kvalifikacijama za SP 2002., a četiri godine poslije upravo je Tanac bio na SP-u u Njemačkoj. Prošle godine ta dva prijatelja, suradnika i suparnika vodila su bitku oko naslova prvaka Kine. I opet je pobijedio Ivanković.
Kralj vlastite promidžbe
I sve to još bi nekako uvrstilo Ćiru među top 20, ali onaj drugi, izvannogometni dio priče puku nikako nije legao. Ponajprije zato što je bio kućni prijatelj obitelji Tuđman, smucao se po Pantovčaku, prijateljevao sa sinovima i kćerima. Pokušavao ga je i kopirati, pa je tako prema jednakima ili jačima od sebe (Mamić, Boban, Šuker, Štimac) bio ponizan, a prema slabijima (Pakasin, Cvitanović, Mornar...) pak sadistički raspoložen. Znao je manipulirati masama pa je tako svojom duhovitošću i paprenim izjavama znao kupiti prostor u medijima.
Ćiro je uvijek bio kralj vlastite promidžbe, a o dvjema operacijama na kojima je bio dao je više intervjua nego o nogometu. Trebao je u London na Olimpijske igre doći kao "posljednji kineski car", no izgubio je u Muscatu protiv Omana pa nakon svih posljednjih godina sve više izgleda kao nogometni zgubidan.
– Sine, krvari mi duša, umirem...
Taj sam film gledao sto puta, no ne sumnjam da još na ovome svijetu postoji netko tko će "progutati udicu" te i danas, kada tata više nije u formi, ponuditi uobičajenih milijun eura ili dolara. Jer ništa ga ne može razveseliti kao pogled na bankovni račun. Ćiro često voli govoriti o svom sprovodu i autobiografiji koja će tek tada ugledati svjetlost dana. Govorio je kako će ga pokopati u Teheranu, pa na Mirogoju, ili ipak na Lovrincu, a sada ga vjerojatno čeka parcela ispod Kineskog zida. Postoji i velik dio onih kojima je zapravo svejedno gdje će završiti, samo da to nije u Jeruzalemu.
Jer, kažu, tamo bi mogao uskrsnuti. Velikani znaju kad je dosta, kad je vrijeme za bacanje ručnika u ring. Branko Zebec, koji se u smiraj karijere borio s porokom (alkoholom), ali ipak pobjeđivao u važnim utakmicama. Zbog čega bi si Ćiro dozvolio to da se svoje ne sjeća.
Preuzeto sa www.vecernji.hr