U povodu 47. svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja u BiH razgovarali smo s vojnim biskupom BiH i predsjednikom Vijeća za sredstva društvenoga priopćavanja BK BiH mons. dr. Tomom Vukšićem.
Svjetski dan sredstava društvenog komuniciranja slavimo na sedmu uskrsnu nedjelju koja je uglavnom u mjesecu svibnju. Zašto katolici u BiH obilježavaju taj dan zadnje nedjelje u rujnu?
Drugi vatikanski sabor je izradio, a papa Pavao VI. 4. prosinca 1963. potpisao Dekret o sredstvima društvenoga priopćavanja „Inter mirifica“. Taj saborski dokument preporučuje da svaka biskupija godišnje slavi dan sredstava društvenoga priopćavanja, a ustanovljen je i Svjetski dan medija. Prvi je slavljen 6. siječnja 1967., dok se kasnije ustalila sedma uskrsna nedjelja i od tada za tu prigodu Papa redovito šalje svoju poruku katoličkoj javnosti. Na tragu ovoga, mnoge biskupske konferencije su odredile vlastiti dan sredstava društvenoga priopćavanja za svoje područje. Tako je Biskupska konferencije BiH na svom 27. redovitom zasjedanju u Mostaru, koje je održano od 20. do 22. ožujka 2003., na prijedlog svoga Vijeća za sredstva društvenoga priopćavanja, odredila da Dan sredstava društvenoga priopćavanja za područje BK BiH bude zadnja nedjelja u rujnu. Učinjeno je tako zato što su proljetni mjeseci i nedjelje u našim biskupijama tradicionalno puni drugih pastoralnih događanja pa se mjesec rujan, koji je mnogom mirniji, učinio prikladnijim, prvenstveno zato da se ovomu danu posveti što je moguće veća pozornost, kako pastoralna tako medijska. Ove godine ta nedjelja je 29. rujna i na taj će se datum slaviti Dan sredstava društvenoga priopćavanja za područje BK BiH.
Od 1967., od Pavla VI. do danas, pape redovito objavljuju posebnu poruku u povodu Svjetskog dana sredstava društvenoga priopćavanja. Poruku za ovu godinu objavio je papa emeritus Benedikt XVI., 24. siječnja 2013., na blagdan svetog Franje Saleškog, pod naslovom: ‘Društvene mreže: vrata istine i vjere, novi prostor evangelizacije’. Što je bit Papine ovogodišnje poruke?
U povodu 47. dana sredstava društvenoga priopćavanja, sadašnji papa emeritus Benedikt XVI. je, dok je kao rimski biskup još bio na službi Petrova nasljednika, uputio poruku kojom je sve ljude, a osobito vjernike, i posebice crkvene i katoličke medijske radnike, pozvao na razmišljanje o posve novim sredstvima komuniciranja. Radi se o digitalnim društvenim mrežama koje je Papa nazvao vratima istine i vjere te novim prostorima evangelizacije. One služe za razmjenu informacija i uspostavljanje kontakata među ljudima. To komuniciranje među ljudima, kaže Papa, može prerasti u prijateljstvo, a umnožavanje tih prijateljstava može olakšati zajedništvo na općeljudskoj razini. Na području evangelizacije, naspram tomu, društvene mreže trebaju poslužiti vjernicima kao vrlo korisno i brzo sredstvo za širenje Isusove poruke i kršćanskih vrijednosti ljudskog dostojanstva. Vjernici su toga sve više svjesni i sve češće koriste ovaj način komuniciranja i sve više koriste društvene mreže kao sredstvo za evangelizaciju. Koriste ih kao prigodu za organiziranje molitve, meditacije i posredovanje Riječi Božje. Tako se ta sredstva pretvaraju u nove prostore evangelizacije a mnogima, koji još uvijek ne poznaju Isusa, mogu postati vrata kroz koja će doći do istine i vjere.
Papa ističe kako su mediji vrata istine, a upravo se primatelji medijskog sadržaja (čitatelji, gledatelji, slušatelji) često tuže kako moraju pratiti više medija da bi otkrili istinu. U čemu je problem?
Nije nikakva novost ako se zapazi da postoje sredstva društvenoga priopćavanja koja se trude da svojim čitateljima, slušateljima, ili gledateljima ponude cjelovitu informaciju i šire istinu. Međutim, isto je tako vrlo lako uočiti da se mnogi mediji ne vode željom da šire istinu i razumijevanje, prave vrijednosti, da traže cjelovitu informaciju. Dapače, jedna od prepoznatljivih karakteristika nekih suvremenih medija jest posezanje za manipulacijom, neistinama, poluistinama, odabirom ponude prema nekim svojim kriterijima, klevetom, ugrožavanjem dobroga glasa suparnika i neistomišljenika, a sve u nakani da se dođe do određenoga cilja: političkoga, gospodarskoga, ideološkoga, ratnoga, svjetonazorskoga. – I naravno da se potrošači takvih medijskih ponuda nalaze u situaciji da moraju posegnuti za više izvora ako žele doći do cjelovite informacije.
Imamo velik broj znanstvenika, kao što su Frederick S. Siebert, Wilbur Schramm, Theodore Peterson, Paula F. Lazarsfelda, Roberta K. Mertona, Wright, Parsons, Labowitz…, koji govore što su funkcije medija. Mi se nalazimo u Godini vjere koja je proglašena u povodu 50. godišnjice početka D rugoga vatikanskog koncila. Na Koncilu je izdan Dekret o sredstvima društvenoga priopćavanja „Inter mirifica“. Koja je funkcija medija po Crkvi?
Osim spomenutoga dekreta Drugoga vatikanskog sabora, od tada pa do danas pojavili su se brojni crkveni dokumenti koji se bave ovom tematikom. Ako bismo htjeli ukratko sažeti crkveno razmišljanje o ulozi medija u službi Crkve, onda bi najprikladnije bilo nazvati ih „sredstva u službi evangelizacije“, to jest u službi širenja Kristove poruke radosti i spasa. U tim dokumentima se veli da je, osim tradicionalnih sredstava, kao što su svjedočanstvo života, kateheza, osobni kontakt, pučka pobožnost, liturgija i slična slavlja, uporaba medija postala bitna za evangelizaciju i katehezu. Dapače, Crkva bi se pred Bogom osjećala grešnom ako ne bi koristila ova moćna sredstva. Ta sredstva mogu i moraju biti u službi programa reevangelizacije i nove evangelizacije u suvremenom svijetu.
Za stav, koji Crkva treba zauzeti prema medijima i kulturi, u čijoj izradi oni sudjeluju, potrebno je uvijek paziti, da nije dovoljno koristiti medije samo da bi se razglasila kršćanska poruka i crkveni nauk već da treba integrirati samu kršćansku poruku u „novu kulturu“ koju stvara moderna komunikacija novim rječnikom, novim tehnikama i novim psihološkim stavovima. Sadašnja pak evangelizacija morala bi pronaći sredstva aktivne i otvorene prisutnosti Crkve u krilu svijeta komunikacija.
Pri Biskupskoj konferenciji BiH postoji Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja BK BiH. Što je zadaća toga Vijeća?
Svaka Biskupska konferencija ima svoje vijeće za medije, pa tako i naša. Službeni naziv mu je: Vijeće za sredstva društvenog priopćavanja Biskupske konferencije BiH. Ima svoj statut, koji je objavljen i dostupan javnosti, kao i statuti drugih vijeća. Taj statut ravna djelovanjem Vijeća koje je po definiciji radno tijelo Konferencije i njoj je u svom djelovanju odgovorno. Sjedište mu je pri BK BiH a članovi se biraju na mandat od pet godina među katoličkim medijskim djelatnicima.
Vijeće se bavi pitanjima i problematikom sredstava društvenog priopćavanja, posebice u službi evangelizacije. S tim u vezi, raspravlja i donosi prijedloge za promicanje sredstava društvenoga priopćavanja i za sudjelovanje u izgradnji javnoga mnijenja te ih dostavlja BK.
Posvećuju li katolici u BiH dovoljno pažnje sredstvima društvenoga priopćavanja?
Koliko god da Crkva kao ustanova, njezini dijelovi ili pojedini katolici posvećuju pozornosti izgradnji i korištenju medija, to uvijek može biti bolje. I u BiH, naravno! To jest, Crkva treba, unatoč poteškoćama koje ima na ovom području, nastaviti razvijati, čuvati i poticati katolička sredstva i programe komunikacije. Oni se po svijetu sastoje od katoličkog tiska i publikacija, katoličkog radija i televizije, ureda za informacije i javne odnose, odgojnih ustanova i programa za praksu i problematiku medija, medijskog istraživanja, organizacija profesionalaca komunikacija vezanih uz Crkvu – posebice katoličkih međunarodnih organizacija za komunikacije – čiji su članovi kvalificirani suradnici biskupskih konferencija i pojedinih biskupa. To sve više biva i kod nas prisutno.Rad katoličkih medija nije aktivnost koja je samo dodatna drugim djelovanjima Crkve. Naime, masmediji imaju svoju ulogu u svim aspektima poslanja Crkve. Stoga je potrebno da komunikacije budu sastavni dio svakoga pastoralnog plana jer one trebaju dati svoj doprinos svakom drugom apostolatu, službi ili programu. Pri tomu treba voditi računa da je čovječanstvo naše generacije, u sociološkom i psihološkom smislu, različito od nekadašnjeg već samim time što je vrlo obilježeno samim medijima. Stoga je velik izazov u pitanju: kako crkveno priopćavanje, koje je tradicionalno obilježeno kulturom općenja duljim govorima, prilagoditi današnjoj vizualnoj generaciji naviknutoj na sliku, ili na raspršeni i usitnjeni govor? Ništa manji problem sastoji se u pitanju kako autoritativno naučavanje hijerarhijske Crkve, odnosno crkvenog učiteljstva, izvršiti u demokratskom „mentalitetu mišljenja“ te kako prenijeti trajan nauk Crkve u društvu gdje se trenutačna vijest nameće kao vrijednost.
Što biste poručili našim novinarima u Večernjem listu, ali i svim sadašnjim i budućim novinarima koji će čitati ovaj razgovor?
Dopustite mi da, kao odgovor na postavljeno pitanje, preuzmem jedan odlomak iz ovogodišnje Papine poruke za Svjetski dan medija koji govori o istini i pravim vrijednostima. Poruka bi, dakle, sadašnjim i budućim medijskim djelatnicima svih vrsta, koji moraju biti promicatelji istine i trajnih vrednota, bila sljedeća: ‘Kultura društvenih mreža i promjene oblika i načina komunikacije, postavljaju zahtjevne izazove onima koji žele govoriti o istini i vrijednostima. Često se stječe dojam, a to vrijedi također za ostala sredstva društvene komunikacije, da su značenje i djelotvornost raznih oblika izražavanja uvjetovani više njihovom popularnošću no njihovom unutarnjom važnošću i vrijednošću. Popularnost je usto često povezana s poznatošću, ili strategijama uvjeravanja više no s logikama argumentacije. Ponekad blagi glas razuma može zaglušiti buka silnoga mnoštva informacija te ne uspijeva privući pozornost, koju se, naprotiv, priklanja onima koji se izražavaju na zavodljiviji način. Društveni mediji trebaju zato zauzetost svih onih koji su svjesni vrijednosti dijaloga, razumske rasprave, logičke argumentacije; osobâ koje se trude njegovati oblike razgovora i izražavanja koji apeliraju na najplemenitije težnje onih koji sudjeluju u komunikacijskom procesu. Dijalog i rasprava mogu cvjetati i rasti i kada se razgovara i uzima za ozbiljno one čije se ideje razlikuju od naših. S obzirom na stvarnost kulturne raznolikosti, ljudi trebaju ne samo prihvatiti postojanje kulture drugoga, već također težiti da se njome obogate i ponude joj sve ono dobro, istinito i lijepo što posjeduju.’
U povodu 47. svjetskog dana sredstava društvenog priopćavanja u BiH razgovarali smo s vojnim biskupom BiH i predsjednikom Vijeća za sredstva društvenoga priopćavanja BK BiH mons. dr. Tomom Vukšićem.
Svjetski dan sredstava društvenog komuniciranja slavimo na sedmu uskrsnu nedjelju koja je uglavnom u mjesecu svibnju. Zašto katolici u BiH obilježavaju taj dan zadnje nedjelje u rujnu?
Drugi vatikanski sabor je izradio, a papa Pavao VI. 4. prosinca 1963. potpisao Dekret o sredstvima društvenoga priopćavanja „Inter mirifica“. Taj saborski dokument preporučuje da svaka biskupija godišnje slavi dan sredstava društvenoga priopćavanja, a ustanovljen je i Svjetski dan medija. Prvi je slavljen 6. siječnja 1967., dok se kasnije ustalila sedma uskrsna nedjelja i od tada za tu prigodu Papa redovito šalje svoju poruku katoličkoj javnosti. Na tragu ovoga, mnoge biskupske konferencije su odredile vlastiti dan sredstava društvenoga priopćavanja za svoje područje. Tako je Biskupska konferencije BiH na svom 27. redovitom zasjedanju u Mostaru, koje je održano od 20. do 22. ožujka 2003., na prijedlog svoga Vijeća za sredstva društvenoga priopćavanja, odredila da Dan sredstava društvenoga priopćavanja za područje BK BiH bude zadnja nedjelja u rujnu. Učinjeno je tako zato što su proljetni mjeseci i nedjelje u našim biskupijama tradicionalno puni drugih pastoralnih događanja pa se mjesec rujan, koji je mnogom mirniji, učinio prikladnijim, prvenstveno zato da se ovomu danu posveti što je moguće veća pozornost, kako pastoralna tako medijska. Ove godine ta nedjelja je 29. rujna i na taj će se datum slaviti Dan sredstava društvenoga priopćavanja za područje BK BiH.
Od 1967., od Pavla VI. do danas, pape redovito objavljuju posebnu poruku u povodu Svjetskog dana sredstava društvenoga priopćavanja. Poruku za ovu godinu objavio je papa emeritus Benedikt XVI., 24. siječnja 2013., na blagdan svetog Franje Saleškog, pod naslovom: ‘Društvene mreže: vrata istine i vjere, novi prostor evangelizacije’. Što je bit Papine ovogodišnje poruke?
U povodu 47. dana sredstava društvenoga priopćavanja, sadašnji papa emeritus Benedikt XVI. je, dok je kao rimski biskup još bio na službi Petrova nasljednika, uputio poruku kojom je sve ljude, a osobito vjernike, i posebice crkvene i katoličke medijske radnike, pozvao na razmišljanje o posve novim sredstvima komuniciranja. Radi se o digitalnim društvenim mrežama koje je Papa nazvao vratima istine i vjere te novim prostorima evangelizacije. One služe za razmjenu informacija i uspostavljanje kontakata među ljudima. To komuniciranje među ljudima, kaže Papa, može prerasti u prijateljstvo, a umnožavanje tih prijateljstava može olakšati zajedništvo na općeljudskoj razini. Na području evangelizacije, naspram tomu, društvene mreže trebaju poslužiti vjernicima kao vrlo korisno i brzo sredstvo za širenje Isusove poruke i kršćanskih vrijednosti ljudskog dostojanstva. Vjernici su toga sve više svjesni i sve češće koriste ovaj način komuniciranja i sve više koriste društvene mreže kao sredstvo za evangelizaciju. Koriste ih kao prigodu za organiziranje molitve, meditacije i posredovanje Riječi Božje. Tako se ta sredstva pretvaraju u nove prostore evangelizacije a mnogima, koji još uvijek ne poznaju Isusa, mogu postati vrata kroz koja će doći do istine i vjere.
Papa ističe kako su mediji vrata istine, a upravo se primatelji medijskog sadržaja (čitatelji, gledatelji, slušatelji) često tuže kako moraju pratiti više medija da bi otkrili istinu. U čemu je problem?
Nije nikakva novost ako se zapazi da postoje sredstva društvenoga priopćavanja koja se trude da svojim čitateljima, slušateljima, ili gledateljima ponude cjelovitu informaciju i šire istinu. Međutim, isto je tako vrlo lako uočiti da se mnogi mediji ne vode željom da šire istinu i razumijevanje, prave vrijednosti, da traže cjelovitu informaciju. Dapače, jedna od prepoznatljivih karakteristika nekih suvremenih medija jest posezanje za manipulacijom, neistinama, poluistinama, odabirom ponude prema nekim svojim kriterijima, klevetom, ugrožavanjem dobroga glasa suparnika i neistomišljenika, a sve u nakani da se dođe do određenoga cilja: političkoga, gospodarskoga, ideološkoga, ratnoga, svjetonazorskoga. – I naravno da se potrošači takvih medijskih ponuda nalaze u situaciji da moraju posegnuti za više izvora ako žele doći do cjelovite informacije.
Imamo velik broj znanstvenika, kao što su Frederick S. Siebert, Wilbur Schramm, Theodore Peterson, Paula F. Lazarsfelda, Roberta K. Mertona, Wright, Parsons, Labowitz…, koji govore što su funkcije medija. Mi se nalazimo u Godini vjere koja je proglašena u povodu 50. godišnjice početka D rugoga vatikanskog koncila. Na Koncilu je izdan Dekret o sredstvima društvenoga priopćavanja „Inter mirifica“. Koja je funkcija medija po Crkvi?
Osim spomenutoga dekreta Drugoga vatikanskog sabora, od tada pa do danas pojavili su se brojni crkveni dokumenti koji se bave ovom tematikom. Ako bismo htjeli ukratko sažeti crkveno razmišljanje o ulozi medija u službi Crkve, onda bi najprikladnije bilo nazvati ih „sredstva u službi evangelizacije“, to jest u službi širenja Kristove poruke radosti i spasa. U tim dokumentima se veli da je, osim tradicionalnih sredstava, kao što su svjedočanstvo života, kateheza, osobni kontakt, pučka pobožnost, liturgija i slična slavlja, uporaba medija postala bitna za evangelizaciju i katehezu. Dapače, Crkva bi se pred Bogom osjećala grešnom ako ne bi koristila ova moćna sredstva. Ta sredstva mogu i moraju biti u službi programa reevangelizacije i nove evangelizacije u suvremenom svijetu. Za stav, koji Crkva treba zauzeti prema medijima i kulturi, u čijoj izradi oni sudjeluju, potrebno je uvijek paziti, da nije dovoljno koristiti medije samo da bi se razglasila kršćanska poruka i crkveni nauk već da treba integrirati samu kršćansku poruku u „novu kulturu“ koju stvara moderna komunikacija novim rječnikom, novim tehnikama i novim psihološkim stavovima. Sadašnja pak evangelizacija morala bi pronaći sredstva aktivne i otvorene prisutnosti Crkve u krilu svijeta komunikacija.
Pri Biskupskoj konferenciji BiH postoji Vijeće za sredstva društvenoga priopćavanja BK BiH. Što je zadaća toga Vijeća?
Svaka Biskupska konferencija ima svoje vijeće za medije, pa tako i naša. Službeni naziv mu je: Vijeće za sredstva društvenog priopćavanja Biskupske konferencije BiH. Ima svoj statut, koji je objavljen i dostupan javnosti, kao i statuti drugih vijeća. Taj statut ravna djelovanjem Vijeća koje je po definiciji radno tijelo Konferencije i njoj je u svom djelovanju odgovorno. Sjedište mu je pri BK BiH a članovi se biraju na mandat od pet godina među katoličkim medijskim djelatnicima. Vijeće se bavi pitanjima i problematikom sredstava društvenog priopćavanja, posebice u službi evangelizacije. S tim u vezi, raspravlja i donosi prijedloge za promicanje sredstava društvenoga priopćavanja i za sudjelovanje u izgradnji javnoga mnijenja te ih dostavlja BK.
Posvećuju li katolici u BiH dovoljno pažnje sredstvima društvenoga priopćavanja?
Koliko god da Crkva kao ustanova, njezini dijelovi ili pojedini katolici posvećuju pozornosti izgradnji i korištenju medija, to uvijek može biti bolje. I u BiH, naravno! To jest, Crkva treba, unatoč poteškoćama koje ima na ovom području, nastaviti razvijati, čuvati i poticati katolička sredstva i programe komunikacije. Oni se po svijetu sastoje od katoličkog tiska i publikacija, katoličkog radija i televizije, ureda za informacije i javne odnose, odgojnih ustanova i programa za praksu i problematiku medija, medijskog istraživanja, organizacija profesionalaca komunikacija vezanih uz Crkvu – posebice katoličkih međunarodnih organizacija za komunikacije – čiji su članovi kvalificirani suradnici biskupskih konferencija i pojedinih biskupa. To sve više biva i kod nas prisutno.Rad katoličkih medija nije aktivnost koja je samo dodatna drugim djelovanjima Crkve. Naime, masmediji imaju svoju ulogu u svim aspektima poslanja Crkve. Stoga je potrebno da komunikacije budu sastavni dio svakoga pastoralnog plana jer one trebaju dati svoj doprinos svakom drugom apostolatu, službi ili programu. Pri tomu treba voditi računa da je čovječanstvo naše generacije, u sociološkom i psihološkom smislu, različito od nekadašnjeg već samim time što je vrlo obilježeno samim medijima. Stoga je velik izazov u pitanju: kako crkveno priopćavanje, koje je tradicionalno obilježeno kulturom općenja duljim govorima, prilagoditi današnjoj vizualnoj generaciji naviknutoj na sliku, ili na raspršeni i usitnjeni govor? Ništa manji problem sastoji se u pitanju kako autoritativno naučavanje hijerarhijske Crkve, odnosno crkvenog učiteljstva, izvršiti u demokratskom „mentalitetu mišljenja“ te kako prenijeti trajan nauk Crkve u društvu gdje se trenutačna vijest nameće kao vrijednost.
Što biste poručili našim novinarima u Večernjem listu, ali i svim sadašnjim i budućim novinarima koji će čitati ovaj razgovor?
Dopustite mi da, kao odgovor na postavljeno pitanje, preuzmem jedan odlomak iz ovogodišnje Papine poruke za Svjetski dan medija koji govori o istini i pravim vrijednostima. Poruka bi, dakle, sadašnjim i budućim medijskim djelatnicima svih vrsta, koji moraju biti promicatelji istine i trajnih vrednota, bila sljedeća: ‘Kultura društvenih mreža i promjene oblika i načina komunikacije, postavljaju zahtjevne izazove onima koji žele govoriti o istini i vrijednostima. Često se stječe dojam, a to vrijedi također za ostala sredstva društvene komunikacije, da su značenje i djelotvornost raznih oblika izražavanja uvjetovani više njihovom popularnošću no njihovom unutarnjom važnošću i vrijednošću. Popularnost je usto često povezana s poznatošću, ili strategijama uvjeravanja više no s logikama argumentacije. Ponekad blagi glas razuma može zaglušiti buka silnoga mnoštva informacija te ne uspijeva privući pozornost, koju se, naprotiv, priklanja onima koji se izražavaju na zavodljiviji način. Društveni mediji trebaju zato zauzetost svih onih koji su svjesni vrijednosti dijaloga, razumske rasprave, logičke argumentacije; osobâ koje se trude njegovati oblike razgovora i izražavanja koji apeliraju na najplemenitije težnje onih koji sudjeluju u komunikacijskom procesu. Dijalog i rasprava mogu cvjetati i rasti i kada se razgovara i uzima za ozbiljno one čije se ideje razlikuju od naših. S obzirom na stvarnost kulturne raznolikosti, ljudi trebaju ne samo prihvatiti postojanje kulture drugoga, već također težiti da se njome obogate i ponude joj sve ono dobro, istinito i lijepo što posjeduju.’