U propovijedi na misi polnoćki provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Ivan Sesar pozvao je vjernike da ovoga Božića unatoč krizama postanu ‘sami znak Božje ljubavi’. “Postanimo ljudi nade”, rekao je provincijal u crkvi svetoga Petra i Pavla u Mostaru. Njegove poruke, unatoč sivilu vremena, pozivaju na novu nadu.
U božićnoj ste čestitki naveli nekoliko riječi koje se posebno ističu: mir, odgovornost, nada. Nisu to samo riječi Božića, to je čini se poruka koja vrijedi za cijeli život!
To je poruka Evanđelja. Evanđelje je radosna vijest i Božić je u kontekstu te radosne vijesti. Prije svega želio bih reći ono što je važno za ovaj trenutak i to je upravo ono što su naviještali pastiri u trenutku Isusova rođenja. To je da su javili veliku radost. Oni započinju radost Isusova dolaska riječima ‘Ne bojte se’. Te su riječi itekako aktualne i danas, i u ovome trenutku u kojemu živimo. Živimo u trenutku kada mnogi na razne načine, svjesno ili nesvjesno, šire paniku, očaj. Stvaraju jedno ozračje sivila i ozračje koje ubija nadu u mnogim ljudima. A gubitak nade je gubitak smisla za život. Božić je sasvim nešto suprotno od svega toga. Božić je blagdan radosti. Navještaj pastira je navještaj ohrabrenja, poziv da unatoč vremenu u kojemu živimo i koje nas okružuje, uspravne glave idemo naprijed i gledamo u budućnost. To prije svega jer postoje stvari koje su neuništive. To su moralne vrijednosti. Postoji nešto što nam je Bog s dolaskom podario. To je da je postao našim bratom. Dužni smo, prije svega mi koji smo pozvani, širiti vijest Evanđelja, ali i svaki čovjek, svaki vjernik. To je jedna od tema Božića. Mi bismo svi trebali biti ljudi optimizma, ljudi nade.
Ali počesto smo svjedoci lažnoga optimizma, naročito je to izraženo u BiH!
Ne, apsolutno ne toga. Optimizam mora imati realne temelje. I stoga sam u božićnoj poruci, ne slučajno, istaknuo da smo svi pozvani na stvaranje boljega i novog svijeta. Svi smo odgovorni za događanja u svijetu. Neodgovorno je skidati sa sebe odgovornost i prebacivati je na nekoga drugoga. Puno je lakše kritizirati, nego nešto konkretno poduzeti u životu. To kritiziranje bez osobnog angažiranja je neučinkovito. I zato naglašavam našu suodgovornost za događanja u svijetu, na ovim prostorima, za status našega naroda u ovoj državi. To neprestance sami sebi moramo posvješćivati i da toga moramo biti svjesni. Angažiranje sviju nas je potreban i najbolje se očituje činjenjem dobrih djela. I zato Isus u Svetom pismu poručuje: Neka svijetli vaše svjetlo pred ljudima da vide vaša dobra djela.
Ali čini se da se malo ljudi upravo tako odgovorno ponaša. Koliko Vas zabrinjava da umjesto toga brojni fatalistički kukaju nad osobnom i narodnom sudbinom, a da se istodobno ne žele suočiti s problemima?
Bojim se da je to postalo jedan trend, odnosno opće stanje, jedno lako opravdanje, lažni alibi za svakoga od nas. Svatko može reći da živimo u vremenu kada je nemoguće mijenjati stvari, složenom, teškom, kompleksnom.
Ali, zar nije desetljećima, stoljećima na ovim područjima upravo takvo stanje?!
Bijeg od odgovornosti nema nikakva smisla i apsolutno sva su vremena ovdje bila bremenita i teška, izazovna. Da su naši prethodnici samo kukali nas ovdje ne bi danas bilo. Puno je lakše reći, teška su vremena nego postaviti sebi sebi pitanje što ja mogu učiniti da budu manje teška. Nažalost, čini mi se da je taj trend provlači od vrha do dna. To je prisutno kod onih koji su najodgovorniji u društvu, ali i kod onih ‘malih’. No, svatko tko zastupa takvu tezu mislim da ne radi svoj posao. Ali, vratimo se načas u vrijeme Kristova dolaska na ovaj svijet. Ljudi ga ne primaju, ne prepoznaju, odbacuju, rađa se u štalici. Događa se sve što je izvan očekivanog. Ali se i događa da bi se promijenio svijet. Zato, danas svatko od nas mora krenuti od sebe i pitati se što ja mogu učiniti da bi ovo vrijeme bilo bolje za mene i one s kojima živim.
Ohrabruje li vas da slavlje Božića nisu pomutila brojna iskušenja i problemi, a da su crkve privukle još veći broj vjernika?
To je jedna činjenica koja se napose ostvarila tijekom došašća gdje su doslovno sve crkve bile prepune vjernika i prepune onih koji su u te rane jutarnje sate i unatoč vremenskim okolnostima redovito ujutro dolazili na svetu misu. To je, usuđujem se reći, znak jedne krize duha. Ljudi su svjesni da postoji nešto što se ne može pronaći na ovome svijetu. Nešto što je veće i svetije i nešto za što nam je potrebna Božja milost i pomoć. Postoji nešto što se ne proizvodi niti u tvornici ili instituciji. To je taj mir duše koji nam jedino može podariti tvorac mira – a to je sam Bog. Sve više ljudi uviđa tu realnost i to je jedan od razloga što su crkve sve punije. Unatoč svim napadima na Crkvu, ne niječući sve slabosti koje su sastavni dio života Crkve, ljudi prepoznaju da im je potrebna milost i mir duše.
Nesumnjivo je velik broj praktičnih vjernika, ali nedostaje li hrabrosti, odlučnosti da u svakodnevnom životu promiču kršćansku vjeru i kršćanske vrijednosti?
Tu polazimo od one kršćanske poruke da je vjera bez djela mrtva kako kaže sveti Jakov. Tu je jasno istaknuto deklarativno kršćanstvo i ono praktično. Mislim da je na našim prostorima značajno prisutna tradicionalna vjera gdje se previše ne razmišlja što vjera od tebe traži, nego se jednostavno drži datosti – da pripadaš tom narodu i tom vjeroispovijesti. Mnogi misle da je to samo po sebi dovoljno. Ne, vjera je puno više od toga. Biti vjernik znači truditi se svakodnevno živjeti u skladu s onim što ta vjera od tebe traži. To znači biti svjedok vjere. Svjedok vjere nije samo svećenik, nisu samo pojedinci. Svjedok vjere treba biti svaki čovjek-vjernik. Stoga je naša prva zadaća postati onaj koji uprisutnjuje Boga svojim životom. To je ono što, čini mi se, nedostaje brojnim katolicima.
Je li onda vrijeme za novog Svetog Franju i kako gledate na poticaj Svetoga oca za novom evangelizacijom među katolicima?
Od ove obveze nije izuzet nitko. Niti oni u službenoj hijerarhiji Crkve, koji obnašaju svećeničku službu, ali ni sami vjernici. To je poslanje da svatko, sukladno ovlastima koje ima, dužan vršiti. Koliko tko to vrši mislim da bi svatko osobno trebao dati odgovor na to pitanje. Ovdje ne oslabađam bilo koga i ne želim reći da smo se svi dužni preispitati koliko to činimo. Jasno da svako vrijeme treba svetoga Franju. Treba onoga koji će izgrađivati crkvu iznutra. Treba onoga koji će imati snage i hrabrosti uprijeti prstom u ono što nije dobro u toj crkvi i tome društvu. To je ono što je nužno u današnjem vremenu. Slažem se da je današnje vrijeme možda više nego ikada treba Franjina duha, odvažnosti, hrabrosti, Franjine ljubavi. I toga je svjestan i današnji Papa. Kada govori o novoj evangelizaciji on upravo misli na to.
No, svejedno su teška i izazovna vremena. Pri ulasku u samostan, u župnome uredu i u ovim blagdanskim danima vidio sam više ljudi koji su čekali pomoć od Crkve. Jesu li zakazale druge institucije društva prema ‘malim’ ljudima. Gdje je solidarnost i kako izgraditi pravednije društvo kada se ne vidi te ljude na njegovu rubu?
Ne mogu suditi koliko je tko zakazao. Međutim, nažalost i u ovome gradu u kojemu mi ovdje živimo, u Mostaru, ima previše socijalno ugroženih, ljudi koji teško žive, previše ljudi koji traže pomoć u župnim uredima i u službi socijalne pomoći i zaštitu temeljnih ljudskih prava. A to je pravo na rad, pravo na život dostojan čovjeka. Postavlja se pitanje zašto je to tako i tko je sve za to odgovoran. Čini mi se da je svatko pomalo zakazao iako stvari ne treba generalizirati jer nismo svi jednako odgovorni. Svi ipak trebamo činiti više da bi omogućili pravo na život, rad, egzistenciju.
I većina javnih djelatnika kune se u svoju privrženost kršćanstvu, ali vidite li takvo zauzimanje i djelovanje napose u politici?
Trebali bi i sada iščitavati poruke mudraca iz Svetoga pisma i pri tome pokloniti se Bogu, a ne bogovima i prestati se klanjati samima sebi ili idolima koje nam ovaj svijet nudi. Nitko nije svrha sam sebi i uloga političara nije boriti se samo za sebe i za svoje interese. Uloga političara je služba u korist onih koji su ih birali, ali i sve građane. To je odgovorna, časna i sveta služba. Ali pitanje je koliko je naši političari ozbiljno shvaćaju i koliko su spremni stvari ispoštovati. Politika nije predizborna obećanja ili ne bi trebala biti.
Hrvatima drugi biraju političke predstavnike u vlasti, nadglasavaju ih i to predstavljaju demokracijom. Je li to tako i može li se na tim temeljima izgraditi skladnije društvo u BiH?
Svi smo svjesni da stanje u državi u kojoj živimo nije idilično. Ne može ova država funkcionirati bez principa pravednosti, bez poštovanja volje sva tri naroda. Ne može se preko tuđe nesreće graditi vlastita sreća. U ovoj državi se značajan dio stvari događa na štetu najmalobrojnijih.
U ovoj državi političari iz druga dva naroda moraju uvažiti činjenicu da je hrvatski narod konstitutivan i da na principu pravednosti, povijesne baštine i prava na život na ovim područjima se i Hrvatima, kao i svima drugima, mora omogućiti ravnopravnost. Hrvati sada nemaju temeljna prava i to je kršenje Ustava, njegova slova i duha. Dok se to ne ispravi, ova država neće imati čvrstu osnovu. Svi koji se kunu u ovu državu a istodobno gaze prava Hrvata i žele ih potisnuti iz BiH, oni ne žele ovu državu. Ja sam osobno uvjerenja da ova država može imati stabilnost kada sva tri konstitutivna naroda budu imala zajamčenu opstojnost, kada im pripadne ono na temelju čega je nastala ova država.
Kako bi, prema vašem mišljenju, valjalo preurediti BiH i kako pri tome gledate na zabrinutosti, ali i česta podmetanja da će hercegovački Hrvati ostaviti bosanske i posavske?
Smatram da je ta bojazan neutemeljena. Kada bi netko slično pokušao učiniti, ne bi uradio dobro hrvatskom narodu. Hrvatski čovjek, neovisno o tome gdje živio od Posavine, središnje Bosne, Hercegovine mora imati osjećaj sigurnosti i sva zajamčena prava. Ne bih ovdje donosio rješenja, ali pri traženju rješenja moraju se imati na umu načela pravednosti i ravnopravnosti. U suprotnom, ta rješenja bit će kratkotrajna.
Provincijal ste hercegovačkih franjevaca u Mostaru, no i profesor na Teološkom fakultetu u Sarajevu Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Što time poručujete?
Dva su razloga zašto sam profesor u Sarajevu. Jedan je solidarnost, drugi je zahvalnost. Solidarnost jer je u danome trenutku Provincija Bosne Srebrene, u čijem vlasništvu je Teologija, tražila da preuzmem katedru kanonskog prava. Budući da im je bila potreba u to vrijeme, a i unatoč drugim obvezama, vrlo rado sam to prihvatio iz ljubavi prema Bosni Srebrenoj, ali i zahvalnosti jer ne treba smetnuti s uma da su se mnogi fratri iz ove provincije školovali na toj teologiji. Fratri bosanske provincije su raširenih ruku prihvaćali naše đake. Bilo bi s moje strane neodgovorno i nezahvalno, posebice zbog uloge provincijala koju obnašam, da to nisam prihvatio. Osjetio sam da je to moja dužnost koju sam morao prihvatiti. S druge strane, mi smo mali narod da bismo se dijelili zbog bilo kojih razloga je li u pitanju Hercegovina ili Bosna, po političkoj opciji ili pak radi li se o fratrima iz jedne ili druge provincije.
Imenovana je nova Vlada u Zagrebu i odmah su se javile određene zabrinutosti kod Hrvata u BiH zbog toga što su glasovali za drugu opciju. Kakva su Vaša očekivanja od nove vlade poglavito zbog vrlo pozitivnih iskustava s predsjednikom Ivom Josipovićem?
Prije svega, treba uvažavati izbornu volju većine i toga se načela, međutim, ne pridržavaju svi, makar ne ovdje u BiH. Ali, s druge strane izabrani dužnosnici moraju zastupati sve građane, ne samo one koji su ih birali. S te strane, predsjednik Josipović je u dobroj mjeri pokazao tu širinu. Tko god tako ne čini, vrlo brzo će biti kažnjen na sljedećim izborima. To se s pravom očekuje i od nove Vlade u Republici Hrvatskoj. Ona će biti onoliko dobra koliko to pokaže svojim djelima i bude štitila svakog građanina u Hrvatskoj, ali i svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini.
Kako gledate na dosadašnji rad Povjerenstva za Međugorje. Neki očekuju da bude poraženih i pobjednika nakon završetka procesa. Kakva su Vaša očekivanja?
Župa Međugorje je od svojih početaka povjerena franjevcima i mi imamo odgovornost za tu župu kao provincija, a oni svećenici koji su tamo, trebaju pružiti duhovnu pomoć svima onima koji je traže u toj župi. Od toga polazimo i treba ga uvažavati. Kada je u pitanju fenomen Međugorja, mi smo spremni surađivati s međunarodnim povjerenstvom na najvišoj razini. Spremni smo radi traženja istine i pripadnosti jednoj te istoj Crkvi, a ne radi borbe da budemo poraženi ili pobjednici, poštivati volju tog povjerenstva. Zato mislim da nije dobro da se Međugorje promatra kroz prizmu pobjede ili poraza ili da se rješavaju bilo kakvi nesporazumi ili bilo kakva pitanja. Međugorje treba promatrati kao neovisnu cjelinu bez predrasuda, a već u startu ne može se zanijekati ono što je činjenica – plodovi Međugorja i broj ljudi koji iz godine u godinu sve više pohode ovo mjesto i upravo ovdje traže Boga. Zašto je to tako, ja nisam mjerodavan davati ocjene. Međutim, zatvarati oči pred činjenicom, pred onim što se događa u Međugorju - nije dobro. Ovdje se ne događa ništa tajno, protiv nekoga, nego za dobro čovjeka. Želimo stoga da Međugorje bude i ostane mjesto molitve, a ne prijepora.