Daytonski Ustav se mora mijenjati po uzoru na europske zemlje

Smrt autora Daytona nema nikakve pravne posljedice po ovaj međunarodni dokument, no to nije razlog da se ne mijenja, smatra Mirko Bošković, nekadašnji predsjednik Ustavnog suda Federacije BiH. Ovaj stručnjak u oblasti ustavnog prava postavlja brojna pitanja i nudi odgovore ističući da se za Aneks IV. Daytonskog sporazuma, po kojemu danas funkcionira država, teško može reći da je ustav u pravom smislu riječi - i formalno i sadržinski.

Gospodine Boškoviću, dugo ste vremena bili sudac Ustavnog suda Federacije BiH. Kako komentirate jednu posve neprirodnu, rekao bih nenormalnu pojavu da Ustav BiH nikada nije prihvaćen u Parlamentarnoj skupštini BiH?

Ne samo to, ovaj akt nikada nije službeno preveden na domaće jezike, niti je ikada objavljen u službenim glasilima Bosne i Hercegovine, što je u današnjim uvjetima neuobičajeno za bilo koju suvremenu državu.

Kada biste pokušali usporediti današnje ustrojstvo BiH s bilo kojom drugom državom u svijetu, biste li mogli pronaći sličnosti?

Po svom sadržaju, odnosno načinu ustavnopravnog ustrojstva BiH, sadašnji Ustav zasigurno nema primjera u svijetu. Njime je BiH podijeljena na dva entiteta, s bitno različitim unutarnjim ustrojstvom. Dok je Republika Srpska, može se reći, centralizirano uređena sa samo dvije razine vlasti - republika i općine i gdje o svim značajnijim pitanjima u ovom entitetu odlučuju tijela vlasti na entitetskoj razini, dotle je Federacija uređena tako da je podjela ovlasti, odnosno odlučivanje raspodijeljeno između Federacije, županija i općina, što ovaj entitet čini veoma kompliciranim i neučinkovitim s velikom, neproduktivnom i skupom administracijom.

Česti su prigovori Hrvata i hrvatskih političara u pogledu nepravednosti ovakvog ustrojstva. Zašto je to po vašem sudu tako?

Iako je Ustavom BiH regulirano da su Hrvati, skupa s Bošnjacima i Srbima, konstitutivan narod, što podrazumijeva punu ravnopravnost odnosno jednakopravnost s ostala dva naroda, to u praksi nije slučaj. Činjenica je da Hrvati kao konstitutivan narod nemaju iste institucionalne mogućnosti za zaštitu svojih interesa kao i druga dva konstitutivna naroda. Odredbe Ustava, koje reguliraju pitanja odlučivanja u tijelima vlasti na razini države i entiteta, stavile su hrvatski narod kao najmalobrojniji u izrazito nepovoljan, pa i diskriminirajući položaj. Ovo iz razloga što u vladama entiteta većinskim odlučivanjem u FBiH o svemu mogu odlučiti Bošnjaci kao većinski narod, a u RS-u, također, Srbi kao većinski narod u tom entitetu. Ista situacija je i u zakonodavnim tijelima i države i entiteta, budući da se većinskim glasovanjem u Zastupničkome domu Parlamenta FBiH i Skupštine RS-a odluke često donose nadglasavanjem predstavnika većinskog naroda u FBiH, odnosno u RS-u. Slična situacija je i na razini države kod odlučivanja u Zastupničkome domu Parlamentarne skupštine BiH, pogotovo prilikom entitetskoga glasovanja u ovom domu, gdje zastupnici Srbi iz entiteta RS, odnosno Bošnjaci iz FBiH, mogu o svemu odlučiti odnosno suprotstaviti se donošenju odluke bez ikakvog utjecaja zastupnika iz reda hrvatskog naroda u tom domu. Prema tome, entitetsko glasovanje u Zastupničkome domu vrlo često se pretvara u etničko glasovanje, dakle isključivo u odnos između dva konstitutivna naroda koja su brojčano veća.

U pogledu institucionalne jednakosti u FBiH Hrvati su bili ravnopravni do ustavnih promjena koje je nametnula međunarodna zajednica?!

Nejednakost predstavnika hrvatskog naroda pri donošenju odluka u tijelima vlasti značajno se pogoršalo donošenjem amandmana na ustave od visokog predstavnika za BiH Wolfganga Petritscha, i to prije svega kada je u pitanju donošenje odluka u vladama entiteta. Naime, nije rijedak slučaj da npr. Vlada FBiH donosi odluke o veoma značajnim pitanjima grubim nadglasavanjem ministara iz reda Bošnjaka nad ministrima iz reda Hrvata. Prema tome, „luđačka košulja“ postala je još „luđa“, pa bi istu trebalo što prije skinuti.

Uz stalno nadglasavanje u institucijama sustava, svjedoci smo, međutim, i gotovo izbornog inženjeringa oko izbora nacionalnih predstavnika. Što Vam to govori?

Odredbe daytonskog Ustava i Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koji je, također, donesen pod patronatom međunarodne zajednice, a koje reguliraju pitanje načina izbora članova Predsjedništva BiH, postavljene su tako da omogućuju da građani-birači većinskog naroda mogu izabrati, pored kandidata za člana Predsjedništva iz svog naroda, i kandidate koji predstavljaju druge narode u Predsjedništvu, prije svega kandidata iz reda hrvatskoga kao najmalobrojnijeg naroda. Sve analize kod dva posljednja izbora članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine nesumnjivo ukazuju da je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskoga naroda izabran uglavnom glasovima birača bošnjačkog naroda. Imajući u vidu odredbe Ustava i Izbornog zakona, koje reguliraju pitanje izbora članova Predsjedništva, može se reći da je tako izabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine legalno izabran, ali se ozbiljno postavlja pitanje njegove legitimnosti kada ga biraju predstavnici drugog naroda da u Predsjedništvu predstavlja hrvatski narod. Istaknuo bih da je u praksi višenacionalnih država npr. Švicarske, Belgije i drugih, nezamislivo da predstavnike jednog naroda u najviša tijela vlasti države mogu izabrati predstavnici drugih naroda.

Kako promijeniti ovakvu praksu?

Da bi se onemogućila postojeća praksa da člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz jednog naroda mogu izabrati građani-birači drugog naroda, u predstojećim ustavnim promjenama treba iznaći kriterije koji će osigurati da članove Predsjedništva biraju građani onog naroda koji će izabrani član predstavljati u Predsjedništvu. Jedno od mogućih rješenja je da članove Predsjedništva bira Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine isključivo na prijedlog kluba izaslanika konkretnog naroda u Domu naroda, uz potvrdu izbora u Zastupničkome domu Parlamentarne skupštine.

Gospodine Boškoviću, na koji način mijenjati ustavnopravni okvir ove zemlje?

Ovako uređena Bosna i Hercegovina je nefunkcionalna i neodrživa i zasigurno ne pridonosi perspektivnosti zemlje i naroda koji u njoj žive, niti njezinim europskim i euroatlantskim integracijama. Naprotiv, ona je zasigurno bez perspektive i osuđena na daljnje zaostajanje za zemljama u okruženju i šire. Da bi se nadvladalo postojeće stanje i stagnacija Bosne i Hercegovine te otklonila očita neravnopravnost konstitutivnih naroda, a prije svega neravnopravnost hrvatskog naroda u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, u predstojećem ustavnopravnom ustrojstvu Bosne i Hercegovine, potrebne su hitne i temeljite promjene Ustava Bosne i Hercegovine donošenjem novog, suvremenog ustava, kojim će hrvatski narod, zajedno s druga dva konstitutivna naroda, osigurati svoju suverenost i ravnopravnost na području cijele Bosne i Hercegovine.

Na koji način?

Mišljenja sam da bi Bosnu i Hercegovinu teritorijalno trebalo urediti s tri razine vlasti (državnu, središnju i lokalnu) gdje bi središnja razina vlasti bila organizirana u tri ili više regija, odnosno federalnih jedinica uspostavljenih na temelju povijesnih, etničkih, zemljopisnih, gospodarskih, prometnih i drugih kriterija. Pri odlučivanju o pitanjima od vitalnog nacionalnog interesa i drugim važnim pitanjima na razini države i središnje razine vlasti u budućem ustavnopravnom ustrojstvu, potrebno je uspostaviti takve principe, odnosno mehanizme kojima će se onemogućiti svako nadglasavanje pri donošenju važnih odluka od predstavnika bilo kojeg konstitutivnog naroda u tijelima vlasti, bez obzira na brojnost naroda i njihovih predstavnika u tijelima vlasti.

Nedavno se 
Ustavni sud BiH prvi put odvažio naložio preinačiti jednu odluku visokog predstavnika u slučaju mostarskog Statuta. 
Kako gledate na ovaj presedan?

Drastičan je primjer diskriminirajućih odredaba Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, a prenesenih i u Statut Grada Mostara pri izboru gradskih vijećnika i gradonačelnika grada Mostara – odredaba koje je, također, nametnuo visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Želim naglasiti da su takve nelogične i diskriminirajuće odredbe za izbor vijećnika i gradonačelnika donesene izuzetno samo za grad Mostar u kojem su Hrvati većinski narod.

Niste odgovorili o sadržaju presude Ustavnog suda o Mostaru?!

Ne bih komentirao odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine donesenu u svezi s ovim problemom, ali ću reći da je ista za mene neočekivana te da može samo još više iskomplicirati izbore u gradu Mostaru. Naime, može se dogoditi da navedena odluka ne bude provedena do sljedećih lokalnih izbora, pa se postavlja pitanje po kojim bi propisima u tom slučaju trebalo provesti izbore za vijećnike grada Mostara.