Dijaspora je već glasovala, sada je red na vama

Dok predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini ulazi u finale, mi koji živimo izvan državnih granica, a imamo pravo glasa već smo glasovali ili to činimo ovih dana. Osobno sam još prošli tjedan zaokružio svoje preferencije na glasačkim listićima, spremio ih u omotnicu i uputio Izbornom povjerenstvu u Sarajevo. Moram priznati da me ugodno iznenadila dobra organizacija dopisnoga glasovanja. Nakon što sam se uoči ljeta prijavio za ovakav vid glasovanja i popunio potrebne formulare, završetkom odmora sam u poštanskom sandučiću zatekao omotnicu s uputama za glasovanje i glasačkim listićima. Uistinu sam se osjećao privilegiranim popunjavati glasačke listiće u privatnosti doma, bez gužve i čekanja i još prije “vakta”. Zato me stvarno čudi što hrvatska vlast i oporba uporno bježe od mogućnosti da hrvatski državljani izvan Hrvatske glasuju dopisno, poput brojnih zapadnih država, i time riješe brojne probleme. Barem nek’ je Bosna i Hercegovina u nečemu napredna.

Ne zanosim se time da će nekoliko tisuća nas u Zagrebu, u drugim dijelovima Republike Hrvatske ili negdje u dijaspori “preokrenuti” konačan ishod glasovanja u Bosni i Hercegovini. Ali, vjerujte mi, nije floskula kad se kaže da je svaki glas važan. Prisjetimo se samo američke pobjede Georgea Busha nad Al Goreom, kada je samo nekoliko stotina listića na Floridi odlučilo o pobjedi ovog prvog. S druge strane, zaokruživanjem listića ispunjavamo svoju građansku dužnost. Inače, ne bismo imali pravo kasnije se žaliti i prigovarati onima na vlasti, jer niti smo im dali mogućnost, niti smo glasovali za neke druge. Na koncu, ako vi ne glasujete, odlučit će u vaše ime netko drugi. Zbog našeg nezadovoljstva kandidatima, kampanjom ili općenito funkcioniranjem vlasti, izborni proces neće stati. Birat će se nova vlast s nama ili bez nas, jer o pobjednicima odlučuju samo oni koji su glasovali, a ne oni koji imaju pravo. Na kraju cijele priče netko će već biti izabran kao naš predstavnik i odlučivat će o našoj sudbini iduće četiri godine – sviđalo se to nama ili ne. Prema tome, vrijedi pokušati i barem malo utjecati na vlastitu sudbinu.

S guštom sam pročitao na glasačkim listićima ovogodišnju predizbornu ponudu. Uplašio sam se mogućnosti da Bošnjacima mogu mirne volje birati njihova člana Predsjedništva, a oni našega. Ali uostalom o tome je ionako već puno rečeno... Fokusirao sam se na hrvatske kandidate za Predsjedništvo i kandidate za druga tijela vlasti. Mnoštvo poznatih, manje poznatih i nepoznatih imena. Neke od njih osobno poznajem, o nekima sam slušao od prijatelja, a za neke stvarno nikada nisam ni čuo. O nekima sam čitao, ali ionako teško je znati što je istina u medijima. Rijetke sretnike sam gledao na televiziji, jer hrvatski mediji uopće nisu zainteresirani za izbore u susjednoj joj državi, pa čak dobro upućeni, koji obično imaju stav o svemu i svačemu, nemaju pojma što se to događa ove jeseni u Bosni i Hercegovini. Silom posla, nisam tipičan glasač na ovim izborima, ali moram priznati da me pomalo vrijeđa ta ravnodušnost. Kao da u Bosni i Hercegovini uopće ne žive Hrvati, kao da ovo nije najveće hrvatsko izvozno tržište i kao da su ovdje stvari toliko savršene da je sasvim svejedno tko će biti na vlasti. A prava je istina zapravo da bi se u mandatu sljedeće vlasti trebale dogoditi ustavne i svekolike druge promjene, koje će imati dalekosežne posljedice, i koje će odlučivati o sudbini bosanskohercegovačke države i budućnosti Hrvata u njoj.

Pomalo osjećam ravnodušnost i kod građana Bosne i Hercegovine, kao da su ih predizborna kampanja i njezina prljavština zasitili i umorili, a ne motivirali. Istina, ovo sam ljeto proveo u Sjedinjenim Američkim Državama pa nisam imao priliku pratiti šarenilo predizborne kampanje u Bosni i Hercegovini i ne mogu suditi o njezinim profesionalnim dosezima. Ali zasigurno sam ostao pošteđen brojnih obećanja, paradiranja, prepucavanja, retuširanja... Nerijetko se stekne tako dojam da su svi jednostavno savršeni, ili da su svi lopovi. Istina je zapravo negdje između, ali ju je teško pronaći aritmetičkom sredinom. Uostalom, istraživanja kažu da kampanje ionako previše ne utječu na odluke birača, pa obično glasujemo na temelju vlastite intuicije, ili na temelju preporuka rodbine i prijatelja. I osobno sam proteklo desetljeće sudjelovao u različitim predizbornim kampanjama u Hrvatskoj i BiH, i moram priznati da se čovjek s vremenom zasiti tog „pakiranja“ politike i pretvaranja „prosječnih“ u „nadljude“. Ali ono što sam naučio svih tih godina jest da ljude baš ne možete prevariti. Istina je da ljudi često svojom lijenošću, nemarom i ravnodušnosti dopuštaju da budu prevareni i nadglasani... Možda sitnim trikovima možete i izmamiti, ili kupiti njihov glas. Ali ipak u dubini duše znaju razlikovati dobre od loših, sposobne od nesposobnih, ma kako se često bojali to javno reći. Nažalost, ta tiha hrvatska većina svojom šutnjom je često omogućavala drugima da nas odvedu u krivom smjeru. Ne bih se htio miješati, ili što ja tu mogu – uzrečice su koje omogućavaju drugima da odluče u naše ime, da tumače naše interese i našu volju. Vrijeme je da kažemo – dosta, i odgovorno se poslužimo svojim pravima!

Za koga onda glasovati? Ne želim priuštiti luksuz razmetanja vlastitim preferencijama, ni sugestijama. Ali moram priznati da sam se prilikom glasovanja vodio dosadašnjim životopisom i radom kandidata, ali i njihovom vizijom naše zajedničke budućnosti. Kad mi netko pokušava „prodati“ bolju i sretniju budućnost, pokušavam se najprije prisjetiti – a što su to taj dotični ili njegova stranka činili za svoj narod proteklih godina. Koliko su bili žustri i odlučni u zastupanju interesa mojih prijatelja, roditelja, sunarodnjaka? Jesu li vidljiva njihova djela i nastojanja u mojoj općini i mom selu, ili je sve ostalo na velikim pričama? Jesam li se morao crvenjeti zbog njihovih propusta, gluposti i makinacija ili sam bio ponosan na to što rade? S druge strane uvijek se pitam – može li on (ili ona) svojim komunikacijskim i političkim sposobnostima, poštenjem i vizijom doprnijeti napretku naših ljudi, županije ili države te nas dostojanstveno zastupati? Ili će samo popunjavati mjesto u nekom 
dobro plaćenom tijelu vlasti? Na koncu, možda neki kandidat ili kandidatkinja imaju sjajne sposobnosti, ali su gotovo nikakve šanse da sudjeluju u tijelima vlasti. Čemu onda bacati glas. Previše smo se podijelili i rasuli, pa je stvarno premalo prostora za nove ekshibicije. Jasno da je, među imenima s glasačkih listića, teško pronaći „supermane“ ili „superžene“. Ali, vjerujte mi, ima dobrih i sposobnih ljudi. Vrijedi birati.