Vedrana Rebić psihodramski psihoterapeut u edukaciji i jedna od utemeljiteljica prve udruge za psihodramsku psihoterapiju u BiH govori za Večernjak o ovoj vrsti terapije koja je kod nas još uvijek tabu tema.
Za razliku od većine zapadnoeuropskih zemalja, a pogotovo američkog kontinenta, ova vrsta psihoterapije malo je poznata u BiH. Možete li ukratko opisati ovaj vid psihoterapije?
Psihodrama je zaista nova u našoj regiji, ali njene tehnike duboko su ukorijenjene u psihoterapeutske prakse širom svijeta. Ovo je grupna psihoterapija koja se oslanja na snagu grupe i grupnih procesa, a koji su neprocjenjivi u procesu oporavka i rada na sebi. Psihodrama je akcijska terapija, što znači da prepričavanje i govor o predmetima rada zauzima manji dio samog procesa rada dok veći dio podrazumijeva konkretan tzv. akcijski prikaz problema na “sceni“. Tom prilikom klijent koji radi na sebi, ali i članovi grupe preuzimaju različite relevantne životne uloge. Vrlo je važna odrednica psihodrame da je to integrativna psihoterapija te da veliki broj ljudi pozitivno i lako reagira na sam sustav rada.
Koliko je poznato ovaj vid psihoterapije je priznat i dobro plaćen na Zapadu, no kod nas još uvijek prevladavaju dvojbe oko samog poziva. Zbog čega je to tako?
Ako govorimo o zvanju psihoterapeuta, važno je reći da psihoterapeut kao i psiholog to može biti samo ukoliko istinski ljudima oko sebe želi dobro, a pored volje za tim tu obvezno ubrajamo i adekvatno obrazovanje. Ja se jako ugodno i lijepo osjećam baveći se onim što sam odabrala. Da sam opet u prilici birati zvanje, isto bih izabrala. Svatko tko se želi baviti psihoterapijom mora biti spreman na velika ulaganja, strpljenje i brojne izazove.
Jesu li predrasude kod ljudi kočnica u smislu zaobilaženja ovog vida terapije?
Ovaj vid psihoterapije izbjegavan je ili nije, koliko i drugi vidovi psihoterapije. Kod nas, ukoliko imate neki problem liječnik opće prakse ( naravno) uputi vas psihijatru ili neuropsihijatru i onda vaš tretman ide drugim tijekom. Naravno, u javnim ustanovama rijetko su zaposleni psihoterapeuti pa je stoga to i razumljivo. Predrasuda je, također, da usluge psihoteraputa koštaju mnogo no cijena je itekako prilagođena mogućnostima naših građana. Kočnica zaista ne bi trebalo biti, pogotovo imajući u vidu da se ovaj vid pomoći, preko nekih ustanova može dobiti i besplatno. Odlazak psihoterapeutu ne mora biti uzrokovan nekim strašnim problemima, stanjima i dijagnozama. Psihoterapija je proces koji čovjeku daje prigodu da se bavi sobom radi sebe, pokreće osobni rast i razvoj, sazrijevanje i jačanje osobnosti, istraživanje osobnih kapaciteta, otkrivanje osobnih snaga i mogućnosti kompenzacije, istraživanje načina suočavanja sa zahtjevima okoline, daje prigodu da uradimo nešto značajno, lijepo i relaksirajuće za sebe. Kada govorimo o predrasudama, u prvom redu tu je opća svijest naše populacije koja ima jedan usporen ili nikakav ritam kada je riječ o posjetu liječniku bilo koje vrste. Kod nas se bolesti liječe kada su uznapredovale, a liječenje bi bilo uspješnije kada bi se neke stvari riješile i preventivno. Potom je tu predrasuda da liječenje bez tablete ne može pomoći, da su oni koji idu psihologu ili psihoterapeutu “izgubljeni slučajevi“, a naravno društvo još nije na razini svijesti da takve ljude prihvati. Točnije, to su neka mišljenja općeg mnijenja, ali u praksi naši klijenti dolaze bez pritiska ili straha, takvi naravno i odlaze od nas. Onaj kome zaista treba pomoć i tko želi promjene, svjestan je da je sam on preči od samih predrasuda i stigmi koje vladaju u društvu.
U drugom redu, javnost je nedovoljno informirana i ljudima nije jasno kome da se obrate za probleme koje imaju. Mislim da je bitno obratiti se bilo kome: psihijatru, psihologu ili psihoterapeutu, i ne odustajati ako promjene ne dođu onoliko brzo koliko sami očekuju. U skladu s tim uvijek je dobro razjasniti koje su domene navedenih struka. Psihijatar je osoba medicinskog obrazovanja sa specijalizacijom iz oblasti psihijatrije, i u radu je uglavnom usmjeren na organske uzroke i psihopatološka stanja koji se tretiraju lijekovima. Psiholog je osoba koja je završila Filozofski fakultet, odsjek za psihologiju, te je ovlaštena vršiti poslove procjene i savjetovanja (i dr.) dok je psihoterapeut osoba koja je završila fakultet društvenog smjera, ali i edukaciju iz najmanje jednog psihoterapijskog pravca te radi savjetovanjem i rješavanjem konkretnih problema ponašanja ili osobnosti pomoću različitih principa i tehnika. Ponekad, u korist klijenta s težim poteškoćama najbolji tretman podrazumijeva terapiju lijekovima praćenu seansama kod psihoterapeuta ili psihologa. Ljudi često ne vjeruju u poboljšanja i nakon terapije poboljšanja pripisuju svemu drugom osim konkretnom radu na sebi, ali to su također predrasude koje nisu utemeljene u realnom.
U trećem redu, tu je uvijek ponavljajuće i goruće pitanje o diskreciji. Razumljiv mi je ljudski strah od izlaganja i zloporabe njegovog izlaganja, ali ovim putem naglašavam da je jamac svakog mog klijenta zajamčena te da do sada nisam imala nikakvih negativnih iskustava o ovom pitanju. Odnos psihoterapeut-klijent se gradi, dvosmjeran je i dobronamjeran.
Koji su problemi s kojima vam se najčešće javljaju klijenti?
Razlozi javljanja klijenta su osjećaj “kao da nešto nedostaje“, osjećaj melankolije, depresivnosti, napuštenosti, usamljenosti, osjećaj bezizlaznosti iz situacije, emocionalnih blokada, traume koje obično onemogućavaju funkcioniranje osobe u nekoj sferi života, potom razne fobije, strahovi, teške životne situacije pa i krize (gubitak člana obitelji, razvod, gubitak posla, prelazak u nove životne faze), suočavanja s oboljenjima, poremećaji spavanja i prehrane, obiteljski i partnerski odnosi.
Radite li s pacijentima koji boluju i od PTSP-a?
Svakako. Psihodrama je terapija koja ima jako dobro razvijene kapacitete za rad s klijentima oboljelim od posttraumatskog stresnog poremećaja.
Do sada se ovaj vid terapije mogao vidjeti samo na filmu, možete li opisati kako to izgleda u vašoj praksi?
Točno je da je svjetski trend razbijanja stigme i predrasude vezane za psihoterapiju i klijente tako da se sve češće preko nekog medija može čuti nešto o nekom vidu psihoterapije. Razbijanje tih stigmi od bitnog je značaja za mentalno zdravlje stanovništva i dobrobit društva. U praksi, osoba koja ima potrebu nešto proraditi javi se psihoterapeutu i za početak se obavi inicijalni intervju. On služi za oblikovanje danjeg rada, specifikaciju problema s kojim bi se radilo, potvrđivanje je li baš ta terapija adekvatna za tretman. Osobi se potom preporučuje ili grupni ili individualni rad, a potom kreću seanse na kojima se problematika obrađuje. Susreti traju po sat, iznimno sat i pol i najčešće su jednom tjedno, a ukupni rad na sebi ( broj seansi) ovisi o samim temama i postignućima i uvijek su u skladu s međusobnim dogovorom klijent-psihoterapeut.
Koja je, po vašem stručnom mišljenju, važnost i značaj psihoterapije općenito?
Općeniti značaj psihoterapije, po mom mišljenju, je poboljšanje kvalitete života pojedinca. Krećem od sebe, želim si kvalitetniji život, želim od ovoga dobiti najbolje u danim okolnostima. Postoje problemi koji se riješe i sami od sebe, ali je pitanje koliko je pojedinac sam “izgubio vremena i snage“ u rješavanje istog. Ljudi kod nas opterećuju prijatelje i na kraju ostaju bez prijatelja. Svakako da i sama imam prijatelje koji mi pomažu u svakodnevnim situacijama, često s njima razgovaram i oni me najbolje razumiju. ali i oni imaju svoje kapacitete kao i svoje probleme.
Psihoterapija je važna i značajna jer omogućava proces rasta i razvoja, daje priliku za rješavanje nepotrebnih blokada i stega i u velikom broju slučajeva pruža osobi zadovoljstvo sobom i svojim životnim stilom.