Da nikada više nijedan nadareni mladi došljak u modrom dresu ne proživi sudbinu hrvatskog reprezentativca Eduarda Da Silve koji je kao šesnaestogodišnjak spavao i u derutnoj sobi podno južne maksimirske tribine i do pojavljivanja Zdravka Mamića bio prepušten sam sebi, potrudio se Romeo Jozak, direktor Dinamove škole nogometa, koji je za smještaj tih mladića, uz blagoslov čelnika kluba, iznajmio raskošnu vilu i veliki stan u zgradi do nje u zagrebačkim Remetama.
Vila trokatnica u Remetama, projektirana i građena za život brojne obitelji, pretvorena je u dom Dinamovih juniora. U prizemlju, odmah s lijeve strane ulaza, nalazi se soba za prijem u kojoj odsjedaju mladi igrači i njihova pratnja koja ih dovodi na provjere u Dinamo, a ostale dvije sobe već imaju stanare.
U jednoj od njih smješten je četrnaestogodišnji Marko Vinković iz Čakovca koji je prije godinu i pol dana iz Varaždina prešao u Dinamo. Marko je veznjak i svi koji su ga gledali na terenu kažu da je vrlo nadaren igrač i da bi, nastavi li raditi kao do sada, mogao biti nasljednik Luke Modrića u Maksimiru.
Mladi Međimurac, koji je prve nogometne korake napravio u NK Varaždinu, ide u prvi razred Treće ekonomske škole, a posljednja dva razreda osnovne škole završio je u kvartu u kojem sada stanuje.
S njim živi i njegov otac Mario Vinković (40) koji se u “plavoj kući” ne brine samo o svome sinu i njegovim potrebama nego i o ostalim dečkima čiji roditelji ne mogu za stalno živjeti u Zagrebu.
– Marko je povučen i miran, ali na terenu je potpuno drugačiji – kroza smijeh će njegov otac Mario koji je ostao bez posla pa je došao u Zagreb da se brine u svome sinu.
Dinamovi Lolek i Bolek
– Ovdje mi je zaista lijepo. Imamo dobar smještaj, a iz Dinama su nam osigurali i prehranu u obližnjem restoranu. A kada nam se nešto jede, onda nam to pripreme roditelji koji žive ovdje s nama – ističe Marko Vinković, naglašavajući kako su svi u kući velika klapa i da zapravo svi žive kao jedna velika plava obitelj.
– Moj prijatelj i suigrač Mihovil Rašić (14) i ja zajedno smo u razredu – dodaje Marko pokazujući nam sobu u kojoj živi Mihovil sa svojim ocem Branimirom Rašićem (46).
Inače, Rašići su iz Benkovca, a Mihovil, koji igra na sličnoj poziciji kao i Marko Vinković, u Dinamo je došao prije dvije godine iz Zadra. Prije toga nastupao je za lokalni Benkovac u gradu u kojem mu žive roditelji. Mihovil, koji je pošao stopama Luke Modrića i Šime Vrsaljka, nada se da će nastaviti niz zadarskih nogometaša koji su se afirmirali u Dinamu.
– Luku još nisam sreo, a Šimu često vidim u Maksimiru. U Zagrebu mi je jako lijepo, odlična smo klapa, a kada sam došao u Dinamo već sam poznavao Alena Halilovića, pa mi nije bilo teško priviknuti se – naglašava Mihovil.
Rašići su u Benkovcu jedini dinamovci. To kaže otac Branimir koji je oduvijek bio Dinamov navijač, a plava boja je i Mihovilu prirasla za srce puno prije nego što je mogao zamisliti da će jednoga dana nositi Dinamov dres.
– Ova kuća je puno ljepša nego naša u Benkovcu. Zbog toga nam je ovdje zaista predivno i svime smo zadovoljni. Mihovilu je u početku bilo malo teže prilagoditi se, ali smo supruga Mirjana i ja često dolazili i bili mu pri ruci. Eto, između mog Mihovila i Marka Vinkovića razvilo se pravo prijateljstvo, a prijatelji ih zovu Lolek i Bolek, zato što su stalno zajedno – kaže Branimir Rašić, koji često dečkima zna ispeći palačinke.
Boraveći u plavom domu mladih Dinamovih dječaka, imali smo priliku zaviriti u svaki kutak vile u Remetama. Onaj tko ne zna da tu stanuju mladi nadareni dinamovci i nekoliko roditelja s njima, kada vidi urednost u kući od samog ulaza i uredno složene obuće, urednog dnevnog boravka, kuhinje i soba, nikada ne bi pomislio da tu stanuje desetak dječaka od kojih najstariji ima tek 15 godina. Zidovi su čisti, ni na jednom nema čak ni zalijepljenog postera, knjige su na policama uredno složene, a svaka prostorija u vili ukrašena je jednom slikom igrača iz prijašnjih Dinamovih generacija.
Amerikancu uzor Davor Šuker
– Pa ovu kuću doživljavamo kao svoju – kaže Saalih Ghana Muhammad, petnaestogodišnji crnoputi Amerikanac koji je u Dinamo došao čak iz San Francisca.
– Došao sam proljetos u Zagreb. A za Dinamo sam čuo u nogometnom kampu u Americi, gdje sam bio. Tu su me vidjeli Dinamovi skauti i pozvali me u Zagreb – kaže Saalih, koji igra kao napadač.
Za sada se sa sustanarima sporazumijeva na engleskom, a pomalo uči i hrvatski. Zna izgovoriti nekoliko riječi, a nada se da će imati priliku odlično naučiti naš jezik i da će jednoga dana, poput Šukera, zabijati golove u plavom dresu. Za sada najviše vremena provodi u vili u Remetama i na Dinamovu stadionu, a školu u Americi pohađa preko interneta!
Mladi stoper iz Županje Hrvoje Džijan (15,5) u kući je samac. Prije osam mjeseci došao je iz Vinkovaca gdje je do tada igrao za Cibaliju. On je već reprezentativac u svome uzrastu, a prelazak u Zagreb mu nije teško pao.
– Meni roditelji ne dolaze, ja svaka dva tjedna odem doma. Inače, pohađam dopisnu komercijalnu školu, a najviše vremena provodim na treninzima – dodaje Džijan.
Pred kućom smo zatekli Zdravka Hudičeka (44) iz Bjelovara kako s metlom čisti lišće. Njegov sin Matej (13) bio je u školi. Pohađa sedmi razred osnovne škole u Remetama. Osim tri muškarca, u kući je i jedna žena, Kristina Posavec koja radi u jednom zagrebačkom vrtiću. Došla je u Zagreb iz Varaždina zajedno sa svojim sinom, trinaestogodišnjim Ivanom.
Zajedništvo koje se gradi u remetskoj vili dobro dođe na terenu, na kojemu su, kao i u kući, prava klapa.
Preuzeto sa www.vecernji.hr