Dva milijuna eura stiže svakog mjeseca u duvanjski kraj

Više od dva milijuna eura stiglo je i ovog mjeseca na račun duvanjskih obitelji iz inozemstva. Stižu euri iz Austrije i Njemačke, franci iz Švicarske, dolari iz Amerike te razne valute iz drugih zemalja. Doduše najviše je deviza stiglo iz Njemačke. Novci su to od mirovina koje su vrijedni Duvnjaci “krvavo” zaradili probijajući tunele kroz Austriju, gipsajući stanove po Njemačkoj, gradeći tvornice po Švicarskoj i tako redom. Na žalost, veliki broj mirovina danas ne stiže na imena onih koji su ostvarili pravo na nju. Većina umirovljenika “uživala” je u mirovini tek poneku godinu, neki i manje, a rijetki su oni koji su desetljeće proveli u mirovini. Danas od mirovina iz inozemstva, koje su znatno veće od domaćih, živi oko tri tisuće duvanjskih obitelji, koliko inozemnih mirovina stiže u duvanjski kraj, tako je izračunao pomoćnik za gospodarstvo u Tomislavgradu.

- Prema pokazateljima, iz duvanjskog kraja u inozemstvu i danas radi oko pet tisuća Duvnjaka s radnom dozvolom, a još je nekoliko tisuća onih koji nešto zarade i na crno. Kada oni nagrnu u zavičaj, onda naš kraj živne u svakom pogledu, kaže Ivan Vukadin, gradonačelnik Tomislavgrada.

Gradonačelnik dodaje kako se danas teško dolazi do radne dozvole, ali i danas, u nedostatku posla, neki Duvnjaci sebi osiguraju nekoliko mjeseci rada u inozemstvu, jedni na “crno” a neki i legalnim putem. Pa ako oni ne mogu sebi naći “vezu” i otići u Njemačku, može i u Austriju, te naći posao, tko onda može? Kako tvrdi načelnik, čiji je i otac mirovinu zaradio u inozemstvu, mirovine su u prosjeku oko 700 eura, jer tih ranijih godina bilo je malo onih koji su cijele godine radili. Duvnjak je akordaškog mentalita, 7 mjeseci radi, a pet mjeseci leži, ili pak po pola godine. Dosta su radili na crno, a nisu sve ni prijavljivali radi poreza, pokušavali su što više novca donijeti u Duvno. Pola na papiru a pola crno, otprilike. - Velika većina ljudi, na žalost, nije uživala mirovinu. Stranci nisu davali mirovinu dok iz tebe ni iscijedi i posljednji atom snage. Oni su vraćeni iscrpljeni i malo je onih koji su mogli dugo uživati u njoj. Vraćeni su kao potrošena roba. Mirovinu danas ipak uživaju njihove obitelji. Tisuće je udovica koje danas uživaju njihovu mirovinu, ili su to pak njihova djeca. - Ostala sam s četvero djece, samo jedan je pošao u školu kada mi je, danas pokojni, muž otišao u Njemačku. Tada se dolazilo jednom ili najviše dva puta godišnje kući, obvezno za Božić. Tada je davao i pomalo novca. Uz djecu mi je ostavio starog oca i majku. Tih godina imala sam desetina kvintala žita, kosilo se sjeno, držali smo dvije krave, dvadesetak ovaca, konja, a držala sam i po dvije svinje. Sve sam to radila s malom djecom i starim roditeljima. Znam kako mu je teško bilo u tuđem svijetu, ali nije ni nama ovamo bilo lako bez njega, kaže udovica koja i danas, zahvaljujući muževoj mirovini živi i pomaže djeci. Ona je uvijek bila u sjeni muža i danas ne bi htjela da se njezino ime, ili ne daj Bože slika, objavi. Kako tvrdi, novac zarađen u Njemačkoj nije korišten za prehranu obitelji, oni su svojim radom sami sebi osigurali. Kasnije je slao novac po mještanima, ili ga sam donosio, a ona se dodatno brinula i o izgradnji kuće.

- Sjećam se kako je uvijek napominjao, ne daj da se djeca “okanu” škole, neka uče i neka se ne muče kao mi, prisjeća se udovica. Zato neki s pravom postavljaju pitanje: je li spomenikom gastarbajteru, koji je nedavno postavljen na autobusnom kolodvoru u Tomislavgradu, odana počast putnicima u inozemstvo, ili pak onima koji su se ostali brinuti o obitelji, zapravo tko je više zaslužuje? -Zaraditi na gipsu pola milijuna maraka nije lako, nezamislivo za stranca. Naši su ljudi to uspijevali oduzimajući sebi od usta, štedeći na svemu, a ovamo je obitelj funkcionirala kao u punom sastavu. Trošili su samo za pravljenje kuća ili plaćanje školarine djeci, tvrdi načelnik Vukadin. Danas mnoge kuće “zjape” prazne. Duvanjski kraj ostaje bez stanovnika. Dok je prva generacija išla u inozemstrvo da u svome kraju sebi osigura bolji život, generacija koja danas odlazi, zauvijek napušta rodni kraj. - Jedan sam među prvima koji je otišao u Njemačku, još 1969. Ušao sam s koferom u autobus koji je vozio do Zagreba, pa do Njemačke vlakom. Nisam se pomirio samo da radim na baušteli. Iznajmio sam autobus u Njemačkoj i počeo voziti naše radnike, najprije u Duvno i natrag, a potom i u druga mjesta, kaže Tomislav Kovačević, poznatiji po nadimku Ćićko, koji danas zapošljava pedesetak djelatnika i poznati je vlasnik kompanije za prijevoz putnika. 
Ćićko je jedan od rijetkih, koji je svoj novac pokušao oploditi. No ima mnogo primjedbi na tretman gospodarstvenika u Bosni i Hercegovini, tvrdeći kako samo gledaju što uzeti od poduzetnika, dok oni vrlo teško ostvaruju svoja prava, za razliku od Njemačke, u kojoj paralelno vodi tvrtku.