Nedavno sam imao strpljenja saslušati povijest jednoga dječaka iz Afganistana koji je putovao pet godina iz svoje zemlje do Venecije. Priča je zanimljiva, a nadasve potresna, još dok je priča on koji je sve to svojom glavom i bradom doživio. Smio ju je javno kazati i ispričati tek kada je uspio svojoj majci poslati novac da ga dođe posjetiti u Italiju i doznati da je još živ i k tome zdrav.
U njemu i kroz njega sam gledao tolike iz moga djetinjstva koji su ostali na žici u Sloveniji pri pokušaju bjekstva preko granice, toliki na ćelavo ošišani s oduzetim svim ispravama, dokumentima i pravima za desetak godina, i onim još nesretnijima što su se opirali i završili pod batinama u zatvoru i krivičnom gonjenju s dodatnim izmišljotinama komunističkih revnosnih dužnosnika.
Ne baš jednaki njima bili su i naši prvi radnici koji su kako tako dobili dokumente da idu raditi u inozemstvo na tzv. privremeni rad. Tko si i gdje si došao? Tuđin u tuđini, bez jezika, i osobnosti. Jedina izvjesnost je bila baraka i slanina, odnosno nekakva rebra od lanjskih krava i rad od svanuća do smrknuća. To su bila jedina prava i dužnosti. Prvo svanuće njima je došlo kada je Crkva preko izbjeglih svećenika (oo. Cecelja, Šušnjara, Perović, Mariić…) preko Crkve u Njemačkoj ili bolje reći u zapadnoj Europi molila i izmolila pojedina prava za Hrvate katolike, a tako i za druge narode i druge vjeroispovijesti. A koliki su propali ili kolike je crna zemlja pojela, a da se nikada nije znao ni razlog ni okolnosti.
Priopćenje policije je bivalo uobičajeno sređivanje računa između različitih skupina. Tek nekoliko godina kasnije sve postaje drugačije i ljepše, dapače, puno ljepše nego u domovini, osim nostalgije i žala, odnosno pitanja zašto smo mi baš prokleti i zašto živimo u jednoj državnoj zajednici koja nas tlači i koja nikako ne pripada nama?!
“Meni je danas četrnaest godina. U školi sam. Pri kraju nastave ulaze talibani u bijelom i za kosu odvode našega učitelja. Samo koji korak dalje su ga zaklali, ali eto da mi ne vidimo ali s nakanom da moramo vidjeti. Roditelji, zapravo, majke su došle vidjeti ima li nas živih. Moja mi je dala na znanje da bježim i da se sakrijem. Tako sam i učinio s još četiri vršnjaka.
Kuda smo išli? Ne znam. Samo znam da smo imali prašinu pod nogama, smrad mrtvih tijela i glad. Prvo brdo nam je bilo utočište kod nekih dobrih ljudi koji su nam dali malo pogače i vode i rekli nam da ih nismo vidjeli i zorom nas uputili prema iranskoj granici, želeći nam puno sreće u koju ni oni nisu vjerovali.
Sada vidim što smo znali i tko smo bili. Američki vojnici su nam prikazali nekoliko godina prije jedan film o životu na Zapadu. Mi smo to, zapravo, ja sam samo to vidio i išao naprijed vidjevši taj život. Na iranskoj granici prvo što sam vidio jesu li veliki bodeži u vojnika, policije ili stražara, ne znam što su bili, oko njihovih čizama. Drugo što sam vidio za starije je bilo prije nego progovore ili žele progovoriti pucanje i ubijanje, uz one što čekaju da se to i njima dogodi i da te odmah sklone. Ja još gledam onaj film, a ovaj mi se umeće sada dok još nisam previše ogladnio i uvjerio se da nije san nego stvarnost kao što me za onaj jadni rukav vuče moj vrsnik i pravi kolega iz razreda.
Kako je dalje bilo ne znam. Znam da su nas izbacili iz nekoga tegljača i da sam prvi puta tada ugledao more. Bilo je prelijepo vidjeti more za koje sam toliko puta čuo i nisam vjerovao da ću ga ikada vidjeti u životu. Zahvaljujem Bogu za dar, ali sada mi nema majke, nema mi ni brata, ove oko mene ne razumijem. Uza sve to ukrcavaju ili me bacaju u nekakav gumeni čamčić da se idemo igrati. Barem sam ja tako mislio. Nas pet vršnjaka i njih trojica starijih idemo i idemo. Valovi svaki čas, a sada i svaki dan jači i veći a kruha sve manje. Kuda?
Ne znam niti smijem pitati svoga vršnjaka. Pogledamo se i pomislimo obojica, bolje da se nismo ni pogledali. Razumjeli smo da zajedno dijelimo bol, ali izvjesnost i neizvjesnost to ne znamo.
Nakon nekoliko dana druga slika. Doveli su nas u veliki grad pun starina i pun radilišta. Odveli nekome čiči koji nam je pokazao radilište i konačište. Radilište je bio neki veliki stadion kojemu nema pristupa javnost, a konačište jedan dio javnoga parka koji je žicom ograđen od građanstva da ne smeta radove. Tek nakon nekoliko dana kada smo našli neke sugrađane i počeli koju englesku, grčku i talijansku riječ razumijevati – shvatili smo da smo u Ateni.
Mi gradimo olimpijski stadion gdje trebaju biti čiste ruke i čiste igre koje će zaustaviti ratove i objaviti svima Coubertenovo geslo da je važno sudjelovati, a ne pobijediti i da “altius, fortius i citius“ sada znači na svijetu sve, a da smo mi malodobnici, i to emigranti, sudionici ovoga velikoga humanitarnog, planetarnog “cirkusa“.
Naš znoj, naš trud i također naša krv kao i naše iskorištavanje mi ne pada na pamet. Pitam se samo kada ću i gdje dalje, odnosno hoće li nam udijeliti za ovo što radimo koji novčić. Ja ne mislim da je ovo moj svijet i da je ovo moj kraj. Još mi sve ovo miriše na talibane, strogost i neljudsko među nama.
Učio sam Kuran, ali sam malo shvatio, međutim znao sam da se moram Bogu pomoliti. Jedne noći sam molio umoran i pitao Boga gdje ću i kuda ću, za koga radim, tko znade za mene i hoću li imati ikada nešto od svoga života? Ujutro sam vidio jedan tegljač koji je istovario robu i sprema se nazad na brod, a na njemu je pisalo “Venezia“. Čuo sam za grad i znao da je to Italija. Sada mi je sedamnaest godina.
Odlučio sam uletjeti pod tegljač, nekako se svezati ili prilijepiti, učvrstiti samo da uđe u brod. Koje sreće kada sam vidio da su se velika vrata broda zatvorila, motori pojačani i pošlo se dalje. Ja sam se samo spustio na pod i čekao kada će doći trenutak da se vrata počnu otvarati, a ja ponovno iznad poluosovina ili tih dijelova, kako se god zvali, pod tegljač. Vozač je bio bezbrižan. Ostavio je tegljač otvoren kada je završio jedan od svojih objeda u kabini i otišao gore na katove broda. Ja sam našao pola kruha da mu je palo između sjedišta i to uzeo sebi i, moram priznati, ukrao sam mu bocu vode. To mi je bila sva hrana dok se tegljač nije zaustavio u nekoj velikoj dvorani. Granicu i preglede nisam osjetio, ali sam došao sebi kada je tegljač bio okružen zidovima sa svih strana i vidim da to nije više brod.
Pao sam na pod, udario glavom i dobro sam se probudio od svega. Ljudi su osjetili tupi udarac ispod vozila. Bili su to radnici i oni su primijetili da se nešto miče ispod vozila i dvojica su se sagnula i primakla odmah k meni. Njihov osmijeh je kazao da to nije više taliban, iranska granica, radilište Atena, već da je to nešto drugo. To je prvi, pravi, istinski osmijeh kojega sam vidio u zadnjih četiri i pol godine. Nisam plakao, nije me bilo strah. Nešto sam osjetio u njihovom osmijehu da mi je govorilo da sam kod svojih i da se ne bojim. Konačno sam se i ja osmijehnuo, iako ne baš previše uvjereno. Izvukli su me ispod, a ja na zidu opazim ime tvornice i uz nju ime “Venezia“. Dvojica su me istim osmijehom odvela do kupatila, donijeli mi presvlaku i odnijeli moje smrdljivo odijelo. Dok sam se malo okupao i više vode popio nego što sam se s njom umio, oni su donijeli i hranu kao da sam hotelski gost. U odjeću su uvili nekoliko novčanica i različitih, što mi daje na znanje da su to oni između sebe skupili da meni dadnu. Tu su me primili.
Odmah ujutro sam tu počeo raditi. Počeo sam učiti i naučio sam s vremenom jezik. Sada mi je devetnaest godina i majka mi je došla u posjet mojim novcem. Jutros sam je ispratio u Afganistan. Nije došla kao izbjeglica i emigrant, već se došla uvjeriti da joj je sin živ i zdrav i da još pripada njoj.“
Na ove riječi samo pribijam kao naljepnicom sudbine naših dragih šesdesetih godina prošloga stoljeća do danas. Tolike ovakve sudbine su ostale neispričane i ne zabilježene. Kardinal Bagnasco i predsjednik Talijanske biskupske konferencije (CEI) stalno ponavlja da su Talijani bili jedan od naroda koji je migrirao i da sada moraju istom mjerom i druge shvaćati i prihvaćati kao sebe i svoje.
Mojsije ponavlja Izraelu da se sjeti da je bio pridošlica i izbjeglica i da je na ovom svijetu pridošlica i da se tako ponaša prema drugima i da bude gostoljubiv prema svima. Zato danas među nama kada se govori o krijumčarenjima ljudi, ne znam što reći?
Ako je riječ da se zarađuje na tuđoj nesreći, onda je svakako prokletstvo i građanski, odnosno pravno rečeno kriminal, ali ako je riječ o tome da treba pokazati put neznancu, onda je to dužnost i još ga treba počastiti i gladna ne otpremiti.
Tko kaže da se ovim i ovakvim našim načinom življenja i mi nećemo brzo pretvoriti u one koji će morati zvati strance kao radnike jer mi nećemo imati naše djece i naših radnika kao što je to prošla zapadna Europa u koju smo hrlili. Ovoga problema trebamo biti svjestan čim prije, pa ćemo ga onda bezbolnije i bolje prihvatiti i doživljavati.
Zar nije bilo ovako pred rat na Kupresu kada su tenkovi protutnjali, uz malu kavicu, na Pologu prema Kupresu i Šuici? Koliki vojnici su došli da im se pomogne da pobjegnu, da ih se presvuče i na Kamensko odvede? Jesu li to bili krijumčari? Jesu li krijumčari oni što su im pomogli da se izvuku iz pakla? Je li moj sestrić bio takav kada je onaj crveni fićo u Osijeku završio pod tenkom i kasnije na ogradi, a on sa svojih sedam kolega preko žice vojarne. Njih trojica su bili bolje sreće i pobjegli kod nekih dobrih ljudi u predgrađu Osijeka, a onda sutra dalje.
Ona četvorica su ostali strijeljani na žici, baš kao oni toliki što su ostajali za žici slovenske granice.
Nas prati “sreća“ da smo uvijek u prilici seljenja. Samo nam još malo treba da to i za druge mislimo kao što se danas cijela kršćanska Europa mora pripremiti da prihvaća ljude dobre volje da im pomogne, oprostite, da oni pomognu nasma jer nas je svaki dan manje i bez njih ne postoji naša budućnost.
Pravi vjernik i pravi kršćanin neće imati problema u prilagođavanju i priznanju da je on i njegova Europa (Hrvatska, BiH…) nešto promašila i da će to drugi svojom djecom nadoknaditi i nadomjestiti, a nadamo se, nekima još i danas, dok je krajnje vrijeme, oči otvoriti.