– Route 66! Tim putem idite! – vapila je Engleska moleći svoja Tri (uglavnom krezuba) lava da napokon zagrizu uoči osmine finala! I ponovilo se nešto iz 1966. godine. Bila je 38. minuta (2:1 za Njemačku). Lampard je odapeo sjajno, lopta je pogodila u gredu, poput metka pala u gol pa se odbila u Neuerove ruke. Lampard je molećivo gledao, a glavni arbitar Urugvajac Larrionda želio je pokazati na centar. Ali drugi pomoćnik Espinosa samo je mahnuo rukom!
Hurstu su 1966. priznali gol, koji možda nije bio. Bila je to osveta za 1966. i poraz u finalu SP-a. Da, i za München 2001. kada su Englezi protutnjali sa 5:1. Je li svevišnji vratio dug? Prvih sati nakon poraza Englezi su u očaju tražili krivca. Prst je pokazao na Urugvajca. Nijemci slave fantastičnu pobjedu 4:1, ali Englezi će napisati – to je pobjeda s mrljom.
Fabio: Bili smo bolji
– Ne mogu shvatiti da suci mogu tako pogriješiti. To je nedopustivo! To je odredilo utakmicu. Bili smo tada bolji. Uvjeravam vas da bi sve bilo drukčije – govorio je Fabbio Capello, kojeg nikada nismo vidjeli tako ljutitog.
No, netko iz mora engleskih novinara preskočio je sva pitanja o sucu, igračima, taktici. Bio je do kraja otvoren, iskren i 100 posto imao pravo.
– Gospodine Capello, odlazite li s mjesta izbornika nogometne reprezentacije Engleske?
– Nije vrijeme za to pitanje – uzvratio je.
Drugo pitanje bilo je potpuno isto.
– Putujem u London, razgovarat ću s čelnicima.
Bilo je to jedino logično. Čovjek od osam milijuna funti autor je najvećeg debakla Engleske na svjetskim prvenstvima. A tek na koji način!
Kada sam počeo shvaćati svjetski nogometni poredak, tata je pričao o Peleu i Nijemcima! Vidio sam neke Peleove golove i to mi je bilo logično. Gledao sam gotovo sve njemačke utakmice i pobjede dosad i nisam shvatio – kako! Sve do jučer. Jedan Turčin, jedan Nijemac i dva Poljaka. Ti su dečki sinoć poderali diplomu i gaće do tog turnira nominalno najboljem svjetskom treneru. Nakon ovog pokraj Mourinhova imena nema više upitnika ili brojke dva.
Mesut Özil bio je na visini Messija, ideolog pobjede, koju su završnim udarcima donijeli Thomas Müller, koji je bio na tragu slavnog prethodnika i učitelja Gerda. Kao vezni, dva gola, bezbroj pravih lopti. Klose i Podolski su zabili. Za već tradicionalni njemački četvrtfinale na svjetskim prvenstvima. S malo razlikom, oni su jučer bili bolji no ikad, jučer su bili najbolji dosad.
– Da, bio je gol. Ali to se vidi tek na TV-snimci. No, možemo sad pričati o tome golu. Ja ću samo reći: bila je ovo najbolja utakmica neke moje momčadi u trenerskoj karijeri. Moji igrači su bili savršeni! – skakao je od sreće 50-godišnji Joachim Löw.
Očajni Rooney
Bila je to osveta za 1966. i poraz u finalu SP-a. Da, i za München 2001., kada su Englezi protutnjali sa 5:1. Ali Wayne Rooney, jedini kojem je nacija vjerovala, u dva nastupa na svjetskim prvenstvima ima očajan učinak: 0 golova, 1 crveni karton! Nije bio spreman. Istina. Ali koga to sada briga. A Capello? Nije našao taktiku, igru. Pa ako ga žele plaćati i dalje...
Preuzeto sa www.vecernji.hr