Bosanska Posavina sa svojih osam općina od Brčkog do Bosanskoga Broda gdje su do posljednjega rata većinski živjeli Hrvati, zapravo u kulturološkom smislu ima četiri podtipa. Bez obzira na sličnosti, ima toliko različitosti u napjevima, plesovima tradicijskoj odjeći, pa do običaja (različiti božićni običaji derventskog i oraškog kraja i niz drugih). Zvonko Martić, otac karmelićanin iz samostana duhovnog centra “Karmel sv. Ilije” na Buškom Jezeru (okolici Tomislavgrada) veliki je zaljubljenik folklornog nasljeđa Hrvata, ne samo na području Posavine, već cijele BiH. Godinama strpljivo i s ogromnom upornošću, koja ne poznaje nesavladive prepreke, prikuplja narodne nošnje i nakit Hrvata iz BiH. U Posavini je otkrio nekoliko bisera izvorne folklorne baštine (kulturno-umjetničkog društva “Ravnica” Oštra Luka Bok) i primjer jedinstvene u svijetu pučke pobožnosti ( Vidovice), zbog čega je i predložio da se nađe na UNESCO-ovoj listi čuvanja nematerijalne baštine. Sve su to razlozi da upravo s ocem Zvonkom porazgovaramo o važnosti očuvanja takvih bisera kulture i o temama posebnosti Posavine kao velike riznice izvornog folklornog, ali i ostalih oblika nasljeđa Hrvata tog bh. područja.
Od Ravnice sve krenulo
- Točno je tako jer ova priča o velikoj etnografskoj zbirci nakita i nošnji Hrvata Bosne i Hercegovine ima svoj početak u Oštroj Luki i Boku.
Da nije bilo Ravnice u ovoj izložbi, nedostajali bi njeni korijeni zbirke. Tu su nabavljene prve nošnje, tu je kompletna zbirka, čuvana donedavno kod Luce Šošić koja je svaki od detalja pripremala da zablistaju u punom sjaju. Ne samo da su kroz njene ruke prošle sve te nošnje nego je neke od njih i sama otplatila za zbirku, a i za Ravnicu - kaže nam o. Zvonko.
Iako je zbirka nastala spontano, u međuvremenu je postala jedina nacionalna etnografska zbirka Hrvata u BiH u kojoj se prikupljaju i čuvaju nošnje iz svih krajeva BiH. Naime, sve druge etnografske zbirke u samostanima ili zavičajnim institucijama koje imaju hrvatski predznak su zavičajne, dok je zbirka u Karmelu sv. Ilije nacionalna i višenacionalna zbirka jer se u njoj prikupljaju i čuvaju nošnje i nakit Bošnjaka i Srba u BiH. Kulturno-umjetničko društvo “Ravnica” Oštra Luka Bok bilježi 15 godina rada. O. Zvonko je otkrio njihovu nadarenost i očuvanost izvornih napjeva i običaja posavskoga kraja upravo. Prisjeća se vremena kada je prvi puta čuo kako pjevaju i već tada znao da se mora sačuvati ta neprocjenjiva kulturna baština. - To je uistinu danas projekt, iako je sve krenulo iz jednog prijateljskog druženja. Oni imaju potencijal i snagu koje rijetko koje društvo koje čuva i njeguje tradiciju, ima ne samo u BiH, već i šire. Sretan sam što sam imao prigodu družiti se i raditi s njima jer toliko su inovativni i svaki puta drukčiji i snažni. Njihovo se veselje prenosi na druge ljude da su primjerice jednom za vrijeme njihovog nastupa na temu svadbenih običaja, mene upitali: Je li oni uistinu nekoga žene ili samo tako pjevaju. Oni su jednostavno mnogo više od uobičajenog kulturno-umjetničkog društva. Oni su puni energije i imaju ono što je uistinu teško vidjeti. Ta njihova snaga, energija i dojmljivost je posebna i to samo oni imaju - ističe o. Zvonko. Nije “Ravnica” jedini biser kulture u Posavini.
- Vidovice su kao ambijent na području pučke pobožnosti upravo još jedan posavski fascinantan lokalitet, mislim da to nigdje na svijetu nema, toliko religioznoga koje je proželo mnoge segmente. Patron župe primjerice ima nekakve druge dimenzije u odnosu na druge krajeve, pa grob sv. Šime Ivkića i pobožnost prema njemu. Tamo je zacijelo fenomen i strina Marta Ivkić. Ja sam nedavno u Federalnom ministarstvu kulture onima koji se bave zaštitom nematerijalne baštine predložio da strina Marta zaslužuje naći se na UNESCO-ovoj listi nematerijalne baštine jer to je jedan hodajući molitvenik što se tiče pobožnosti. S druge strane je i izvor znanja i vokalnog i plesnog i običaja, što uistinu zaslužuje posebnu pozornost istraživača i da se ona nađe na listi jer se UNESCO bavi zaštitom nematerijalne baštine, što podrazumijeva i zaštitu znanja pojedinaca koju posjeduju, a ona je najbolji primjer toga - tvrdi o. Zvonko.
Tradicijska kultura
Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju sveukupni nacionalni presjek, nemaju strategije koja bi kulturu na razini naroda razvila i pokazala, nego je ostala u malim okvirima, nekih manjih zavičajnih zbirki i zavičajnih pristupa čuvanju. Hrvati moraju izaći s projektima koji su nacionalne vrste jer tek tada pokazuju svoju snagu, svoju različitost - smatra o. Zvonko. Naravno da je dobro da lokalne zajednice to njeguju ali, ističe, moramo imati nešto što se na samom vrhu pokazuje kao zajednička vrijednost. Na kraju razgovora o. Zvonko naglašava kako je tradicijska kultura najjeftiniji segment cijele lepeze kulture jer se članovima društava plaća samo prijevoz, a vrlo malo se ulaže u kupovinu narodnih nošnji. Društva se još uvijek sami snalaze, iz svojih škrinja uzimaju i ponovno ih vraćaju. Kultura mora biti važna, ne samo uoči nekih izbora, već stalna briga - zaključuje angažirani o. Zvonko.