U domu obitelji Gotovina na zagrebačkom Srebrnjaku, u koji je – nakon punih jedanaest godina izbivanja – ponovno kročio general Ante Gotovina – okupili su se rodbina i najuži krug prijatelja. Bilo je to mjesto u koje su se slile emocije zapretene posljednjeg desetljeća.
>>Gotovina uživa na slobodi: Za prijatelje pripremio i pršut
Nije general zanemario ni suborce te prijatelje s kojima se, nakon posjeta predsjedniku, okupio za stolom u svome domu. Decentno, bez euforije, uz pjesmu dalmatinske klape Intrade, podijelio je dojmove spektakularnog dočeka. Unatoč teškom danu, zračio je, raspoložen i nasmijan, posvećujući svakom gostu jednaku pažnju. I generalova supruga Dunja blistala je, sretna i ne skidajući pogleda i ruke s čovjeka kojeg je strpljivo čekala jedanaest godina. Ovaj dan sreće, kazala je, ne može izbrisati sve ono što je proživljavala ovih godina. Ministar obrane i suborac generala s kojim je ratovao kao pripadnik 4. gardijske brigade Ante Kotromanović imao je dužnost, ali, kaže, i čast da Vladinim zrakoplovom odleti u Haag kako bi oslobođene generale dopratio u domovinu.
Neopisiva sreća
– Slušajući presudu, teško je bilo suspregnuti emocije pa i skriti suze. Bio je to trenutak u kojem je napokon postalo jasno da više nema prijepora oko Oluje, da konačno imamo i papir da je to bila legitimna akcija i da smo je odradili vojnički i korektno – kazao je za Večernji list Ante Kotromanović. Nije, kaže, gubio ni trena, pohitao je po Dunju Gotovinu te su se zaputili prema Rotterdamu. – Bili smo neopisivo sretni, a Nizozemska nam se nikad nije činila daljom. No, kada smo konačno stigli, gotovo smo otrčali na poseban terminal na kojem su nas čekali generali. Susret nabijen emocijama, zagrljaje i suze neću nikad zaboraviti – još uvijek pod dojmom prenosi nam Kotromanović. Ukrcavši se u Vladin zrakoplov te zahvalivši veleposlanici Veseloj Mrđen Korać i konzulu Luki Aleriću, poletjeli su put Hrvatske.
– Pripremili smo se za malu zdravicu, otvorili i pjenušac da nazdravimo slobodi. Kako nas je bilo puno, a svi su željeli nazdraviti, ponestalo je čaša, no sve smo okrenuli na šalu i smijeh nije prestajao do Zagreba. Dolazak u Zagreb bio je još jedan emotivni šok za generale, koji su se susreli s obiteljima i suborcima. Tijekom vožnje prema gradu iznenađeno su gledali u novosagrađena naselja i tisuće okupljenih ljudi koji su ih čekali duž cijelog puta. Malo je reći da su bili iznenađeni količinom osjećaja i atmosferom kojom su dočekani – prenio nam je ministar, koji je među rijetkima s generalima proveo većinu dana. U domu Gotovininih poslužena je jednostavna no ukusna večera, a general i prijatelji nazdravili su uz fino crno vino. Izrekao je tada taj prekaljeni i karizmatični borac svoju želju – da se što prije zaputi prema obali, Dalmaciji, moru, ukrca na barku i isplovi, baci parangal, mreže... Donio je, otkrio nam je general, iz haaškog uzništva i sve slike koje je naslikao ondje. Slikarstvom, u kojem se ondje našao, planira se, kaže, nastaviti baviti.
Povratak generala, koji se poklopio s godišnjicom pada Vukovara, slučajnost je koja se nije mogla izbjeći u kasnonoćnim razgovorima na Srebrnjaku. – Vukovar zauzima posebno mjesto u mome srcu. Imat ću priliku otići i pokloniti se žrtvama, svojim prijateljima i suborcima, ali to ne mora biti sada – objasnio je. Sretan i spokojan, staloženo je i racionalno objašnjavao kako su mu vjera u Boga i obitelj bili izvor snage. Ante Gotovina čovjek je koji gleda pred sebe, u budućnost. Breme prošlosti ostavlja za sobom. – Vrijeme je da se okrenemo budućnosti – ponovio nam je osmjehujući se zadovoljno u svom domu. Ma koliko uzvanici željeli dijeliti generalove misli i riječi, razumjeli su želju obitelji da napokon sami podijele sreću susreta i proslave korak u život na slobodi te su se razišli oko 23 sata. No, već oko 9 sati, raspoložen i nasmijan, general Gotovina zaputio se taksijem na kavu s prijateljima.
– Ovo je poslije toliko vremena moja prva noć na slobodi. Malo je čudno, nasmijao se, ali snaći ćemo se. Dojmovi se, dodao je, skupljaju, no treba vremena da sve dođe na svoje. U društvu kuma i prijatelja Željka Dilbera ispratila ga je supruga. Poručio je kako ga čeka privikavanje na život na slobodi, korak po korak. Želja mu je ponovno vidjeti more i Pakoštane, kamo će sredinom tjedna.
Kuća je bila puna
– Izvojevali smo pobjedu s odvjetničkim timom uz potporu hrvatske države i institucija. Ovo je zajednička, stopostotna pobjeda – ponovio je. Dva sata kasnije, dok se kuća punila prijateljima, vratio se i general noseći knjigu doktorice Nele Sršen. Osobno mu ju je poklonila susrevši se s njime u hotelu Westin. – Bio je to susret koji se pamti. Tako iskren i emotivan čovjek znao je sve o meni i ganuo me do suza – prepričala nam je dr. Sršen. – Još ste tu? – začudio se ugledavši novinare pred kućom. – Jeste li popili kavu? Niste? Pa dođite onda, popijte kavu – pozvao ih je u kuću. Dodao je kako neće žuriti u društveni život jer za to ima vremena. Odbacio je i bilo kakvu mogućnost da će tražiti nadoknadu štete zbog vremena provedenog u pritvoru. – Ne želim trošiti energiju na odštetu, već to vrijeme želim provesti s obitelji – poručio je general.
>>Sve o presudi generalima čitajte u našem specijalu
Preuzeto sa www.vecernji.hr