Gospa me je umjesto na operaciju poslala da idem igrati golf!

Prekjučer je na Mladifestu u Medjugorju svjedočio o svom čudesnom izlječenju Amerikanac Artur Boyle. On se inače bavio sportom, a amaterski je igrao hokej i golf za neke od američkih klubova. Ozdravio je na brdu Križevcu u Medjugorju 14. rujna 2000. I umjesto da ide na operaciju odstranjenja desnog plućnog krila, otišao je s prijateljima igrati golf. Boyle je nazočnim mladima ispričao sve od trenutka kad su mu dijagnosticirali bolest do trenutka izlječenja u Međugorju. Trinaest godina nakon toga ponovno je u Međugorju, ali da mladim hodočasnicima posvjedoči o svom međugorskom čudesnom izliječenju. “Nisam bio Bogu blizu prije nego što sam se razbolio. Bolest me je dovela bliže Bogu. Ali Međugorje je razlog zbog kojeg sam ja ozdravio kroz ispovijed i opraštanje…”, kazao nam je u kraćem razgovoru prije svjedočenja Arthur Boyle. Naglasio je kako sada putuje po cijelom svijetu i govori i daje svoje svjedočanstvo o ovome što mu se dogodilo. “Ne možete ni fizički ozdraviti, ako niste duhovno ozdravili. Bog je ozdravio mene. Posljednjih deset godina doveo sam puno ljudi u Međugorje. Neki su od njih ozdravili, neki su i umrli. A naše posljednje ozdravljenje je nebo”, ističe gorostasni Amerikanac. Potom nam je kazao jednu zanimljivost koja će još više objasniti međugorska događanja. “Moja supruga i ja imali smo privatnu audijenciju s Ivanom Pavlom II. u njegovu stanu u Vatikanu. A ljudi kažu da Vatikan nije priznao Međugorje. Da je to tako, Papa nas nikad ne bi pustio u svoj stan”, bio je jasan Boyle.

- Postao sam prijatelj s vidiocem Ivanom Dragićevićem. Putujemo po svijetu zajedno. Ja dajem svoje svjedočanstvo, onda vidjelac Ivan svoje.

• U kojim ste zemljama sve bili?

- Svugdje u Sjevernoj i Južnoj Americi i svugdje u SAD-u, Peruu, Irskoj, Kanadi, a sada u Međugorju.

• Prvi put govorite pred mladima iz cijeloga svijeta u Međugorju?

- Jako sam uzbuđen. Mladi su bitni. I kad čuju takvu stvar kao što je moja priča, Bog može ozdraviti i osobe poput mene. Mislim da je to bitno da čuju mladi ljudi. Mislim, dajući svjedočanstva, dajemo ljudima i vjeru. A treba nam nada da bismo mogli prakticirati svoju vjeru. Kad sam ja ozdravio, otišao sam kući i pozvao me je naš lokalni župnik i razgovarao sa mnom budući da nikada nije bio svjedok čudu. On je htio time potvrditi svoju vjeru. Što je god tražio svećenik od mene, ja sam bio tako u poniznosti i ispričao mu što mi se dogodilo.

• Što vam se od trenutka ozdravljenja u životu promijenilo?

- Imam trenutačno trinaestero djece i šesnaestero unučadi. Ja i moja supruga ove godine slavimo 40 godina braka. Šesnaest unučadi koje imamo su samo od naše dvoje djece. Imamo sina koji igra profesionalno hokej za New York Rangers. I drugi sin će uskoro igrati profesionalno hokej, on je sada na sveučilištu. Imam kćer liječnicu. I ove godine jedan od mojih sinova ulazi u sjemenište. I to je plod Međugorja. Sa mnom je dva puta bio u Međugorju i ove godine ulazi u sjemenište i želi postati svećenik. Tako da je Gospa bila jako dobra prema nama.

• Što još radite?

- Pokrenuli smo i molitvenu skupinu 2001. i svakog četvrtka se sastajemo i molimo. I jednom mjesečno imamo molitvenu skupinu s vidiocem Ivanom. Tu nas je zajedno dvanaest parova. Došao sam u Medjugorje 1. 8. i s vidiocem Ivanom sam već sinoć bio na ukazanju.

• Kontaktirate li s liječnicima i kakvo je sada njihovo mišljenje o vašem izliječenju?

- S obzirom da sam imao rak, nekoliko godina sam morao ići pratiti nalaze. Prvo sam na preglede išao svakih šest mjeseci, pa onda nakon godinu dana. Prije nekoliko godina rekao sam liječniku: - Mene je ozdravio Isus u Međugorju, meni ne trebaju više ovi testovi”. I već pet godina ne odlazim liječnicima. Liječnici su rekli da se mogu vratiti kad god hoću, ali da i ne moram ako ne želim.

• Što trenutačno radite?

- Trenutačno za Nadbiskupiju Boston i prikupljam novac za crkvu, igram hokej, igram golf, putujem i lijepo mi je.

I nakon što smo od Boyla saznali što se dogodilo od izlječenja do danas, evo što je, među ostalima, kazao mladim hodočasnicima na molitvenom susretu mladih u Međugorju.

Dolazim iz Hinghama kod Bostona. Bio sam korak do smrti. Bolovao sam od raka bubrega, a potom se ta bolest proširila i na pluća. Liječnici su od mene bili digli ruke i prorekli mi brzu smrt. Godine 1999. dijagnosticirali su mi rak. Najprije sam imao rak bubrega i operiran sam. Odstranjen mi je jedan bubreg. Mislilo se kako će operacijom sve to biti riješeno. Osam mjeseci kasnije otišao sam ponovno na pretrage i liječnici su mi otkrili tri raka u desnom plućnom krilu. Dali su mi manje od pet posto šanse da ću preživjeti. Nije mogla pomoći nikakva radijacija, ni kemoterapija… Jedino je preostala operacija i odstranjenje desnoga plućnog krila. U to vrijeme moj najbolji prijatelj me je pitao jesam li čuo za Međugorje. Sjetio sam se da je desetak godina ranije moja kći, koja je studirala medicinu, donijela knjigu iz Međugorja s nazivom “Poruke međugorske” i dala je svojoj mami - mojoj ženi. Moja mi je žena čitala poruke, no nisam na to obraćao posebnu pozornost. I nakon što me je prijatelj pitao o Međugorju, otišao sam kući i ženu upitao: “Što je zapravo Međugorje, što si ono ti meni govorila o Međugorju”? Ona mi je kazala sve o tom mjestu molitve, ljubavi, mira, ozdravljenja… Tjedan dana kasnije nas troje: ja, muž od sestre moje žene Kevin Gill i prijatelj Robert Griffin sjeli smo u zrakoplov i došli u Međugorje. Nakon dugog puta Arthur, s teškim rakom pluća, odmah po dolasku u Međugorje s prijateljima odlazi u crkvu sv. Jakova na večernju misu. Bila je velika gužva u crkvi i s ostalima je molio krunicu. Između krunice pjevalo se “Ave Maria”. Dirnulo ga je kad je vidio kako svi punim srcem pjevaju, istodobno. To ga je na neki način podiglo, dalo mu snagu. Otišao je sutradan s prijateljima na ispovijed. Našli su svećenika, koji je, kako su kazali, bio izuzetno susretljiv. Kad je Arthur završio ispovijed, sva depresija i skučenost koju je imao izašla je iz njega. Bio je kao nova osoba. Otišli su nakon toga u međugorsku zlatarnicu i tu su, igrom slučaja, naišli na vidjelicu Vicku. Nakon što su joj ispričali o Arthurovoj bolesti, Vicka je molila nad njime. I tada je doživio vrlo važno i snažno iskustvo. Onda su se odlučili popeti na brdo Križevac. “Bio je kišan dan. Kada sam se penjao, bio sam umoran i osjećao sam jake bolove i osje­ćaj kao da mi je bilo sve gore i gore... Prsa su me jako boljela, kao nikad do tada. Popeli smo se na vrh. Bili smo samo nas trojica na brdu Križevcu. Molili smo punim srcem da nam Bog oprosti sve naše grijehe i da mi pomo­gne ozdraviti. Nas trojica odraslih muškaraca plačući smo molili… Nakon toga pozvao sam mobitelom ženu, jer sam imao osjećaj, kao i moji prijatelji, da se nešto sa mnom čudno događalo i dogodilo baš na brdu Križevcu. Ona mi je rekla da je dogovorena, četiri dana nakon što se vratim iz Međugorja, operacija odstranjenja moga desnoga plućnog krila. Zamolio sam ženu da upita liječnike mogu li još jednom prije operacije, kad se vratim u Ameriku, provjeriti sve i vidjeti kakvo je stanje s mojim rakom i da to sve organizira ako je moguće. Tajnica liječnika koji je trebao obaviti operaciju nedugo zatim nazvala me i kazala: “Gospodine Boyle, mi znamo da ste u Međugorju i znamo zbog čega ste tamo. To je divna stvar. Ali, vi imate rak i on neće nestati, vjerujte mi. Budite uvjereni, morat ćemo na­praviti tu operaciju”. Nakon ovakvog odgovo­ra moja je žena kontaktirala jednog drugog liječnika. Kad sam došao kući, svima sam kazao: Bog me ozdravio, ozdravio sam u srcu. Duhovno sam ozdravio. Sve što sam imao u sebi trulo i nezdravo, izbacio sam u Međugorju na ispo­vijedi. Ispričao sam im sve što mi se dogodilo i objasnio na taj način ovo što sam im kazao na samom početku. Mir je bio kad sam govo­rio. To je onaj mir koji sam donio iz Međugo­rja. A sve ovo što sam rekao kasnije, potvrdilo se kad sam otišao k novom liječniku napra­viti nove nalaze. “Otišao sam tada kod ovog novog liječnika s kojim je žena kontaktirala i ponio mu ranije i nove snimke. Rekao mi je da pričekam pet minuta i onda me pozvao u svoj ured. Češkao se po bradi i čudno je izgle­dao. Rekao mi je da je rak jednostavno otišao, nema ga. Zvali smo sve liječnike urologe koji su trebali biti na operaciji i obavijestili ih o tome. Svi su to, s velikim čuđenjem, ipak pri­hvatili. I 14. rujna kad se tradi­cionalno slavila misa na Križevcu umjesto da idem na operaciju i vađenje desnoga plućnog krila, otišao sam igrati golf s Kevinom i ostalim prijateljima.