“Hercegovačka žitnica” 100 godina čeka projekt

Breket motora tek dva do tri traktora na zelenoj pustopoljini pokazatelj su da je na Mostarskom blatu, “hercegovačkoj žitnici”, kako su mu godinama tepali agronomi, počela poljoprivredna sezona. “Nikad kasnije”, tvrde naši uglavnom stariji sugovornici, brišući u stankama znoj s čela.

Ljuti na Elektroprivredu

Ne kriju gorčinu što im se voda neuobičajeno dugo zadržala i time poremetila ciklus sadnje poljoprivrednih kultura. Prst krivnje upiru u novootvorenu hidroelektranu Mostarsko blato. Umjesto da im, kako je po projektima bilo obećano, poboljša poljoprivrednu djelatnost, novo sagrađeni hidroenergetski projekt za proizvodnju struje samo im je donio probleme čiji je popis prilično dug. “Više od 70 posto vinograda bilo mi je danima u vodi, toliko dugo da sada moramo spašavati što se dadne spasiti. Voda je bila sve do onih najgornjih redova”, upirući prstom na kraj svoje plantaže objašnjava nam Blago Tadić iz sela Bigoraci, koji s 3000 posađenih loza dobije oko šest tona grožđa iz kojeg cijedi odlično blatsko vino. I on i supruga jednoglasno tvrde da se voda nije nikada toliko zadržavala na njihovim parcelama, sve dok nije izgrađena hidroelektrana. “Države nema, zakona nema, pa nema ni odštete koja bi se mogla isplatiti za ovu sramotu, koja je nanesena ne samo nama već svim poljoprivrednicima koji nešto sade u Mostarskom blatu”, razočarano konstatira Mile, nadajući se da će Bog i priroda biti toliko milosrdni da se vinova loza koliko-toliko oporavi. Vozeći se zavojitim stazama, koje su se po polju razgranale iznad riječnih rukavaca, nailazimo na možda u Mostarskom blatu najmlađi zemljoradnički dvojac Zdenka i Iliju. Oni su se za razliku od većine svoje generacije koja većinu dana provede po kavanama uz nezaobilaznu kladionicu, odlučili novac zaraditi na teži, ali puno sigurniji način. Posadili su osam dunuma kukuruza, kojeg će dijelom prodavati za konzumaciju u klipu, a dijelom samljeti u kukuruzno brašno, namijenjeno hercegovačkim restoranima iz kojeg se dobiva iskonska i ukusna pura. “I ja sam nekad odlazio u kladionicu kao i većina, ali vidim nema od toga ništa, odlučio sam se za ovo i dobro nam ide, samo da nema poplava”, kazuje nam Zdenko, dok njegov “kompanjon” traktorom freza još uvijek dobro vlažnu zemlju.

Štetu nema tko platiti

Njihov susjed Jozo Putica žali se kako je golema vodena naplavina uništila cijele usjeve žita, pšenice, koje su najranije zasađena. “Nikada nije stanje bilo ovako na Mostarskom blatu. Stotine projekata, stotine planova, ali stanje sve gore i gore! Mladi neće raditi, stariji nemoćni pred bezakonjem. Ne zna se tko pije, a tko plaća. Kome štetu prijaviti kad je nitko ne isplaćuju, niti znaš koga ćeš tužiti”, tvrdi Jozo, pokazujući od vode istrule sadnice ječma. Mostarsko blato, poljoprivredno područje o čijoj se melioraciji pričalo prije 100 godina, područje na kojem je napravljeno stotine doktorskih disertacija, projekata, postalo je paradigma za neuspjeh. Izuzev hidroelektrane, niti jedan započeti plan o Mostarskom blatu nije otišao dalje od mrtvog slova na papiru. Pa čak i započete obilazne ceste koje ga okružuju sa sjevera i juga zarasle su u gustiš. Mostarsko blato prepušteno je milosti Boga i uprave hidroelektrane, projekti se i dalje gomilaju, a konkretnog riješenja za “hercegovačku žitnicu” nema već 100 godina.