Prodoran zvuk brusilice odveo nas je u atelje, gdje je pod vještim rukama mlade djevojke i kamen popuštao. Kamena prašina ispunjavala je kiparski atelje, a studenti Akademije likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu nisu se osvrtali na njega, zadubili su se u svoje radove. U sljedećem ateljeu nema takve prašine, ali je sve umazano od boja, papira i drugih materijala; tamo su slikari. Zatičemo Andreu Šunjić; magistricu likovne umjetnosti, akademsku slikaricu, profesoricu likovne kulture, ni pisanje joj nije strano.
Uskoro bi se mogla “okititi” i diplomom doktora znanosti. Andrea se upravo sprema reći nekoliko riječi o izložbi, za koju je napisala predgovor, a na njoj se nalazi i jedna njezina slika.
- Još jutros sam imala bušilicu u rukama i time dovršavala neke svoje slike, tvrdi Andrea; tko bi samo rekao da su za umjetnost potrebni i mišići.
-Upisala sam akademiju iz čiste ljubavi prema umjetnosti. Bilo je tu nagovaranja iz užeg kruga obitelji. Uzmi nešto što ti daje kruh u usta, uzmi nešto sigurno, pravo ili ekonomiju. Odabrala sam likovnu umjetnost i nikada se nisam pokajala, kaže Andrea.
Sjeća se prijamnog ispita kada je sa zebnjom gledala kako neki s vizirima mjerkaju portret, a ona je to gledala dušom. Znala je za svoju sklonost prema slikarstvu, ali i da bez rada talant ne vrijedi. -Sliku nosim sa sobom u glavi ona je tu i kad se vozim autom i kad sam u kafiću s prijateljima. Nikad nisam poderala sliku, ali sam je znala suzama natopiti kada mi ne ide. Slika traži i puno emocija i pozornosti ali treba uložiti i puno truda. Ponekad je to i težački posao. Ja sam relativno mlada osoba, volim izlaske, društvo i još mnogo toga što mladi rade, ali zadovoljstvo koje imam kada napravim sliku i osjetim da je to dobra slika, ne može se mjeriti ni s čime, ne znam, nisam još majka? To me ispunjava i čini me sretnom i zbog tog osjećaja vrijedi taj trud, kaže Andrea.
Ona ne želi upasti u neku kolotečinu, ne brinem za staž, za novac, za sigurnost koju joj nameću sa strane, zaposli se. Slikala bi i da nije upisala školu, nikada ne bi radila u uredu, voli istraživati, a da nije slikarica bila bi arheolog ili povjesničar umjetnosti ili pak teolog. Kaže kako je njena misija, kao uostalom i škole koju je svršila, iskorjeniti kič iz sakralnih prostora, te napokon educirati i svećenike i narod da postanu otvoreniji prema novim tekovinama. -Očekuje to za desetak godina jer su hercegovci zatvoreni i tvrdi su za promjene. Posebice me zabrinjavaju i svećenici, koji su i završili slične škole, od kojih je tek nekolicina spremna prihvatiti modernu umjetnost a više ih ima u Bosni nego u Hercegovini, tvrdi slikarica Šunjić.