Hrvati moraju naći saveznika izvan BiH

Malo je onih u Europi koji se bave našom zemljom da razumiju, a posebice govore jezike ovdašnjih naroda. No profesor za jugoistočne europske studije na Sveučilištu u Grazu dr. Florian Bieber nema tih problema. Možda baš zbog toga Bieber ne pojednostavljuje situaciju i ne dijeli BiH na dva dijela - Sarajevo i Banjaluku. Možda baš zbog toga Bieber daje savjete hrvatskim političarima da napokon počnu lobirati. Možda baš zbog toga u intervjuu za Večernji list predlaže pomirbu nacionalnog i građanskog.

Što je za opstojnost BiH opasnije: unitaristička ili separatistička politika?

I jedno i drugo je opasno. BiH može postojati samo ako postoji konsenzus među građanima i raznim narodima. U tom slučaju konsenzus krše zagovornici i jedne i druge politike. Mora se naći neko rješenje između toga.

Koliko je prijedlog Hrvata za federalizacijom BiH, u takvom omjeru snaga, uopće realan?

To ovisi o kakvom federalizmu je riječ. BiH je već neka vrsta federacije između RS-a i entiteta koji se zove Federacija. Ona nije službeno federacija, ali politološki gledano je federalna država.

Logična je reforma Federacije. No s druge strane pitanje je kako bi ona trebala izgledati. Čini mi se da je kompromis jako teško postići oko teritorijalne reorganizacije. Nepotrebno je postojanje entiteta Federacije unutar federalne države. Čini mi se da je ideja trećeg entiteta glavni prijedlog koji možemo čuti od Hrvata. Ne znam je li to najlogičnije rješenje. Meni se čini da bi bilo logičnije da postoji veći broj jedinica od tri. Poglavito ako gledamo da skoro polovina Hrvata u BiH ne živi u područjima gdje su u većini.

Mislite li da bi za takvu vrstu priče hrvatska politička elita mogla naći saveznike izvan BiH?

Stranke koje su dobile potporu Hrvata u BiH stalno gledaju prema RS-u kao potpori. Nisam vidio dovoljno pokušaja da se nađu neki drugi saveznici izvan BiH.

Što biste Vi preporučili hrvatskoj političkoj eliti kada je riječ o zahtjevima za federalnom jedinicom?

Važno je da Hrvati ne tumače taj proces samo kao etničko pitanje. Za to će vrlo teško dobiti potporu od međunarodnih aktera. Puno je lakše dobiti potporu ako bi svoj zahtjev oslonili na teritorijalnoj jedinici u kojoj Hrvati jesu u većini kako bi zaštitili svoje interese, ali da se ta reorganizacija ne osloni samo na etnički, nego i na druge principe. Poglavito to treba gledati u svjetlu sukoba RS-a i međunarodne zajednice. Teško je prihvatiti da se osnuje još jedan entitet zasnovan isključivo na etničkom principu koji bi onda mogao igrati sličnu problematičnu ulogu kako se trenutačno ponaša RS prema vlastima u Sarajevu i prema međunarodnoj zajednici.


Na koju adresu da se obrate?

Međunarodni akteri trenutačno teško prihvaćaju jedan stav koji bi podržali. No potrebno je lobirati u međunarodnoj zajednici da bi se dobila potpora i kako bi se došlo do novih vrsta dogovora. Glavna adresa za to je Bruxelles.

Koliko je odluka Valentina Inzka o poništenju odluke SIP-a oslabila bh. institucije i kapacitet dijaloga domaćih snaga?

Nisam bio sasvim sretan takvom odlukom, ali mislim da je problem različitih blokada u političkom sustavu. Čini mi se da su razne političke stranke kršile zakon ili ustav i da je došlo do takve blokade da obje strane nisu poštivale institucionalne okvire. Razumijem odluku Valentina Inzka da otvori vrata kako bi postojala neka vrsta vlade, ali je s druge strane to naravno oslabilo izborno povjerenstvo i do neke mjere pokušaj jačanja institucija te poštovanje zakona i procedura. To se pitanje ne može riješiti međunarodnom odlukom. To se može riješiti većim stupnjem svih političkih stranaka da poštuju zakone.

Što mislite kakve će posljedice po budućnost BiH ostaviti ta odluka?

S obzirom na to da jedan dio BiH nije spreman priznati Vladu, riječ je o kriznom stanju. Da bi federalna Vlada funkcionirala, očigledno treba širi kompromis ili šira vlada. Vidjeli smo nakon razgovora dva HDZ-a i SDP-a da se vrlo teško može doći do kompromisa. Svatko sada traži neki maksimum. Nespremnost za kompromis je izvor problema. Onda se pitam postoji li uopće interes za kompromis. I je li sukob atraktivniji.

Pa gdje politika koja preferira sukob u odnosu na kompromis - vodi BiH?

Ne mogu reći da sam posebno optimističan što se tiče političke situacije u BiH. Jedno od rješenja je da postoji veći stupanj međunarodnog pritiska. Ne u smislu da se nameću odluke, ali više se mora voditi razgovori u drugom ozračju i da se pokaže politika mrkve ukoliko se postignu dogovori. Vidjeli smo u procesu liberalizacije viznoga režima. Stranke su bile spremne praviti kompromis jer su to tražili građani. Nije bilo sukoba jer je osobni interes za slobodno putovanje bio u pitanju.

Što mislite zbog čega su Amerikanci dali zeleno svjetlo za formiranje federalne Vlade u kojoj nije izražena većinska volja hrvatskoga naroda. Znači li to da Hrvate ne smatraju političkim čimbenikom?

Američka politika je uvijek bila za rješenje krize na što jednostavniji način. Ako se sjećate, kada je potpisan Washingtonski sporazum, koncept rata im je u BiH bio previše kompliciran. Nakon toga smo umjesto tri imali dvije sukobljene strane. U tom pogledu mislim da SAD procjenjuju krizu na relaciji bošnjačke stranke i RS. Oni su se fokusirali na taj problem i zbog toga obraćaju manje pozornosti kako se mogu bolje organizirati odnosi između Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije. Mislim da je to razlog što SAD podržava tu vladu.

Kako biste okarakterizirali ulogu SDP-a u ovoj krizi?

Glavni problem je što se SDP definira kao multietnička stranka. Nezadovoljni su političkim sustavnom gdje je logika po etničkom principu. Njihova politika jest bila neka vrsta nepriznanja etničkog principa. Njihovo gledište je razumljivo, ali je problem za takvu vrstu politike to što građani BiH, uključujući i Hrvate i Srbe, imaju strah od većina. SDP po programu u nekoj mjeri jest multietnička stranka, ali po glasačkom tijelu nije. Naravno, to vodi do problema da ju većina Hrvata vidi kao bošnjačku stranku. S jedne strane mislim da je bilo dosta zloporabe od strane SDP-a u smislu kandidata za hrvatskoga člana Predsjedništva, ali s druge strane mislim da HDZ ponekad previše inzistira da su oni jedini mogući legitimni predstavnici hrvatskog naroda, što također nije točno. I jedna i druga strana zloupotrebljavaju tko su predstavnici naroda.

Često se zaziva Dayton II. Je li on uopće izgledan ili je realnije očekivati da novi ustav iznjedri dijalog političkih elita u BiH?

Novi Dayton je potpuno nerealan. Ne postoji međunarodna spremnost da se organizira takva vrsta konferencije. To bi bilo ponovno djelovanje izvaninstitucionalnog okvira. Dugoročno promjene je moguće raditi samo kroz institucije BiH, a međunarodna zajednica može biti neka vrsta potpore koja nudi mrkvu i motivaciju, ali i ideje kako riješiti probleme. Najvažniji je unutarnji konsenzus. On se ne može graditi u vojnoj bazi nego samo preko dogovora i javnih rasprava. Samo neko vrijeme može biti iza zatvorenih vrata, ali ne može biti silom nametnut.

Može li se reći da je u BiH na djelu sukob građanskog i nacionalnog ili većinske demokracije i konsocijacijskog modela?

Do neke mjere jest. Mislim da su to dva pogleda koja bi se mogla kombinirati.

Na koji način?

Sadašnji politički sustav u BiH je jedna konsocijacija ad extremum. Dosta sam se bavio time. Razgovarao sam s kolegama koji se bave konsocijacijskim modelima. Svi govore da je BiH prostor gdje se na najekstremniji način to može organizirati. Naravno, potrebno je dati prostor i za građanski identitet. S druge strane, to ne znači ukidanje nacionalne zaštite. To je moguće. Nije jednostavno. To je dugotrajan proces. To se ne može riješiti jedanput zauvijek. Za to je potrebna neka vrsta dogovora koji se obnavlja svakih nekoliko godina. Jasno je da sadašnja organizacija BiH nije funkcionalna, ni iz perspektive zaštite nacionalnih niti građanskih interesa.

Posebno Hrvati ističu svoju neravnopravnost!?

Potpuno razumijem frustracije Hrvata koje sigurno postoje jer je riječ o jednom od tri naroda koji ima najmanje zaštite u državnim institucijama i na razini federacije. Naravno ta vrsta frustracije postoji i kod drugih.