Hrvati u BiH mogu ujedinjeni stvoriti svoju republiku

Ante Sivrić iz Chicaga jedan je od tisuća Hrvata koji su zamijenili Hercegovinu za novi prekooceanski dom. Napustio je BiH prije 30-ak godina i danas je uspješan poduzetnik. Bio je predsjednik Hrvatske zajednice Herceg Bosna. U slobodno vrijeme voli zapjevati, a ostvario je i značajan broj nastupa, izdao tri albuma. Nedavno je bio u domovini s kojom je dušom i srcem još uvijek snažno povezan.

Postoji jako puno vaših pjesama koje se mogu naći i na Youtubeu, a najviše pjevate o rodnom kraju, ženama. Po tome mi se čini da ste jako emotivno još uvijek vezani za rodni kraj!

Nisam samo ja. Cijela naša dijaspora još je uvijek najemotivnije vezana za ovaj kraj. Svi žele, poglavito u dijaspori, dočarati ovaj kraj, podneblje, ove ljude, našim običajima kroz pjesme, a uz to se prisjetiti i naših starih pjesama, gangi, bećarca. Žao mi je istodobno što se u našem rodnom kraju preuzima i neka druga vrsta glazbe koja nama u iseljeništvu, iskreno, na odgovara.

Naročito je u Vašim pjesmama izražena Hercegovina, Herceg Bosna, pa čak i neka manja središta kao što su Dubrave kod Stoca.

Ja sam zaljubljenik svih naših krajeva. Do sada sam napravio tri albuma. U svakome su zastupljene pjesme iz naših krajeva, poglavito je zastupljena Hercegovina jer sam ja Hercegovac. Rodom sam iz Šurmanaca, župa Međugorje. No jednako tamo volim pjevati o našim ljudima iz Bosne, srednje Bosne, naše Posavine. Zato mi je drago što su moje pjesme rado prihvaćena. S prvoga albuma pjesma ‘Moja Hercegovina’ je rado slušana, a i drugi su je pjevali ovdje u Hercegovini. A to je pjesma koju sam napisao čisto o našem kraju i o svim našim kulturama, duhanu, lozi, maslinama. Sve sam u toj pjesmi sažeo, zbog čega je bila rado prihvaćena. U brojnim drugim pjesmama sam povezao i Hercegovinu i Bosnu.

Često ste zajedno s Matom Bulićem, Kraljem dijaspore, kako ga zovu. Kakva su iskustva?

On je i najveći ‘krivac’ što sam krenuo pjevati i nastupati. Matu poznajem još iz devedesetih godina, ratnih dana i njegovih dolazaka u Chicago i dobrotvornih koncerata. Uvijek bi me u tim prigodama pozivao na pozornicu da otpjevam neku od pjesama. Rekao mi je da to dobro radim te me je pozivao da nešto snimim. Tak je došla pjesma Hercegovina, Ana... jedna po jedna pjesma dok nisam napravio album. Kada je to izašlo, moram reći da je bilo iznimno dobro primljeno i ovdje, u iseljeništvu da i ne govorim. Bio sam u Kanadi i Australiji. Ljudi su tamo jako dobro prihvatili, a posebno mi je bilo važno što su naši Hercegovci to prihvatili. Nakon toga je došao drugi, treći album i zato mogu reći da je Mate najveći ‘krivac’ što je do ovoga došlo.

Uz glazbu, Vi ste aktivno uključeni u rad hrvatske zajednice u Chicagu i brojne projekte.

Uz Hrvatski kulturni centar sam praktično od samih početaka. Od 1990. sam organizirao prikupljanje pomoći i slanje u domovinu. Kada se stvorila država i završio rat, stvorili smo udrugu Herceg Bosnu. Sa zadovoljstvom mogu reći da sam četiri godine bio predsjednik te udruge. Posebno je to značajno i vrlo je važno da se zadrži tradicija Herceg Bosne. Neki su i to pokušavali osporavati. Za mene je najvažnije da se mi međusobno ne dijelimo i da jedni ne budu Hercegovci, a drug Bosanci. Zato je važno da smo svi povezani u jedno društvo.

Tijekom rata bila je snažna povezanost između Hrvata iz dviju domovina i dijaspore. Kako sada ocjenjujete ovaj odnos?

Moram priznati da godinama taj odnos slabi, poglavito što se tiče Republike Hrvatske. S druge strane mi iz manjih sredina, kao što je Hercegovina, ili Bosna, i dalje smo snažno povezani kao u vremenu rata. Meni to itekako smeta i osjećam da smo ostavljeni od Hrvatske.

Ja nikako ne mogu biti manji Hrvat od onoga iz Zagreba ili Zadra. Ne mogu se drukčije osjećati bilo da sam u Banjoj Luci, Mostaru, Chicagu ili Zagrebu.

Nakon posljednjih izbora Hrvati su ponovno vraćeni u poziciju devedesete, isključeni su iz vlasti, a bošnjačka politika poništila je volju cijelog jednog naroda. Kako, kao dio tog naroda, gledate na ovakvu agresiju?

Meni je jako teško gledati sve to što se događa. Postoji i, rekao bih, nerazumijevanje i nedostatak želje Zagreba da nam pomogne. Kada smo im trebali, nitko se nije protivio što pomažemo, a danas više nismo potrebni. S druge strane, ovo što se događa ovdje i način na koji se, prije svih, bošnjačka politika odnosi prema Hrvatima, podsjeća na vrijeme rata. Rekao bih da na djelu imamo umjetnu tvorevinu u kojoj se tri naroda apsolutno ne slažu. To je vrijeme ni rata ni mira.

Je li moguće ojačati veze, ponovno pobuditi interes između Hrvata iz BiH i dijaspore?

Nisam političar, ali zasigurno kao i ranije i u najtežih godinama samo jedinstvom Hrvata BiH možemo nešto napraviti. Ako se budemo razbijali, nećemo nikada ništa postići. Zato snažno podržavam okupljanje oko Hrvatskoga narodnog sabora i narodno jedinstvo jer je samo tako moguće pokazati volju svih Hrvata i izboriti se za svoju republiku.