Za Ivicom Kostelićem 20 je pobjeda u Svjetskom kupu izborenih u proteklih 10 godina. Samo 14 skijaša u povijesti tog snježnog sporta ima više pobjeda od 32-godišnjeg Hrvata.
– Svaka od tih pobjeda ima zanimljivu priču – tvrdi Ivica.
A koja je od tih priča najveća i najslađa? Bi li to bila ona 21., izborena 5. siječnja 2012. na Sljemenu, u “dnevnom boravku” Kostelićevih.
– To mi je velika želja, no Aspen ne može ništa nadvisiti!
To američko mondeno skijalište priraslo je Ivičinu srcu jer je ondje 2001. izborio prvu pobjedu. I to na kakav način - sa startnim brojem 64!
Temperature, ukočena leđa...
– Bio je to vatromet emocija jer sam tada bio potpuni autsajder. Nitko na mene nije obraćao pažnju.
Taj startni broj 64 rekord je kojem se nitko nije ni približio i neće još dugo.
– Najbliži tome bio je Mario Matt, koji je 1998. pobijedio s 47. mjesta – otkriva Ante.
Drugu pobjedu Ivica Kostelić je izborio u Wengenu 2002.
– Imao sam temperaturu i pobijedio za stotinku ispred Slovenca Kunca. To je za mene kultni, mitski slalom. Slalom u Wengenu je majka svih slaloma.
Na toj je stazi Ivica najviše puta slavio, čak četiri. Triput u slalomu i jednom u superkombinaciji. Tata Ante smatra da je Ivica najbolji u Wengenu baš zato što je ta staza najteža.
– Staza traži težak trening, sposobnost i veliko znanje – kazuje Gips.
Pobjedu u nokaut-slalomu u Sestriereu (2002.) pamti po ukočenosti.
– Pobijedio sam Roccu za jednu stotinku. To je bila nagrada što sam nastupio s ukočenim leđima.
Flachau je u ožujku 2002. bio poprište izravnog dvoboja s Bodeom Millerom za mali Kristalni globus, a Kranjska Gora 2003. povijesni trenutak za Svjetski kup.
– To je dan kada je Janica na svoj rođendan pobijedila u Bormiju. Bilo je to prvi i dosad jedini put da su brat i sestra pobijedili na isti dan.
Za Bormio (siječanj 2003.) rekao je samo “tada je počelo ono s nacizmom”, a za Madonnu di Campiglio:
– Ozlijedio sam koljeno u drugoj vožnji i s ozlijeđenim meniskusom pobijedio. Mislio sam da mi je to posljednja vožnja sezone, pa sam si dao oduška.
Uslijedila je velika pobjednička stanka. Tri godine čekao je Ivica osmu pobjedu, koju je izborio u Reiteralmu.
– Bile su to vrlo snažne emocije. Osim toga, bila je to prva kombinacija sa superveleslalomom i slalomom.
Dvije godine trebale su proći do sljedeće pobjede (Alta Badia 2008.), a onda godinu i pol (Wengen, 2010.) do 10. slavlja. Jedanaestu pobjedu izborio je u skijaškom Wimbledonu, u Kitzbühelu (siječanj 2010.).
– Bila je to klasična kombinacija i sjećam se da je Prdek (Zrnčić Dim, nap. a.) uletio u cilj i onako preko ograde počeo urlati: “Imamo gondolu!”.
Za pobjede u siječnju 2011. u Adelbodenu (1) i Wengenu (2) kazao je da su postignute na pobjedničkom valu, te zastao:
Psihološke igrice sa Svindalom
– Pobjeda u super-G u Kitzbühelu mi je najdraža u 2011. i jedna od najdražih u karijeri jer teško je Hrvatu pobijediti u brzim disciplinama. Imamo dva skijališta, ali nemamo niti jednu stazu za brze discipline.
U Chamonixu je slavio u superkombinaciji ispred svoga velikog prijatelja Natka Zrnčića Dima.
– Ta pobjeda ima težinu jer je izborena nakon dvije i pol sekunde zaostatka u spustu. Ta pobjeda ima posebnu priču jer sam si složio u glavi kako bih mogao pobijediti Svindala u psihološkoj igri. Bio mi je to najbolji slalom u kombinaciji u karijeri.
Vrlo važna psihološka pobjeda i bila je i ona u Beaver Creeku.
– Pobijedio sam kobnu stazu, na kojoj mi se toliko lošeg dogodilo.
Priču o 20 pobjeda zaokružio je nedavno u Flachauu, 10 godina nakon mitskog dvoboja s američkim kaubojem Bodeom Millerom.
Preuzeto sa www.vecernji.hr