Njen dolazak u Švedsku svojevrsna je ratna avantura, istodobno potresna i opominjuća priča. Njih troje; ona, brat i sestra, bez roditelja, grlom u jagode, krenuli su iz Bileće na put na kome je jedino bila sigurna nesigurnost i neizvjesnost. S dvadeset četiri godine, podosta škole i znanja i nekom prirodnom sklonošću za jezike, brzo je svladala švedski; volim jezike, i kod nas sam ranije završila jezično-prevoditeljsku školu. Tih godina, ipak, nije bilo sjajno biti nezaposlen i tražiti posao u Švedskoj.
Posao je našao mene
No, život je beskrajna zagonetka u kojoj je teško odrediti sudbinu. Uporno sam tražila posao, svakodnevno, ali ga ne nađoh, nego je posao našao mene. Baš tako! Pozvaše me u zatvor na razgovor, nisam čak ni konkurirala. Kad ono hoće, hoće. Tako prvi put uđem u neki zatvor u Švedskoj. Bio je to posao na zamjenama, kao kontakt osoba sa zatvorenicima, ali često i neki administrativni poslovi, ali ipak posao. U međuvremenu opet završim jedan kratkotrajni studij iz oblasti kriminalistike, kao da me je neki instinkt vodio što trebam raditi. I tu sam prvi put dobila stalni posao u Švedskoj.
Dakle, 2001. sam dobila stalno mjesto – kontakt osoba sa zatvorenicima. Zahtjevno i delikatno zanimanje. Potom sam, kako i priliči mojoj prirodi i radoznalosti, i ambicijama, mijenjala poslove, uskakala u razne projekte. Jednu godini sam vodila obrazovanje zatvorenika, izazovan i zanimljiv angažman. Sada već uz obilje švedskog dopunskog obrazovanja i diplomirana pravnica, jer sam u međuvremenu diplomirala i verificirala diplomu u Švedskoj. Sad već mogu tražiti posao koji mi odgovara i koji volim, odnosno koji odgovara mom obrazovanju i koji mislim da zaslužujem.
To je moj izazov
Ovdje sad zanimljivom slojevitošću započinje nastavak ove naizgled jednostavne životne priče jedne ambiciozne i uporne Hercegovke. Napokon se ukazala prva prilika za prvo šefovsko mjesto. Natječaj za šefa dva zatvorska odjela s dvadeset sedam zaposlenih i šezdeset četiri zatvorenika. - Bilo je to moje prvo pravo šefovsko, odgovorno radno mjesto, otkriva Sanela. Nakon četiri godina kaljenja u ovoj zatvorskoj ustanovi, slijedi najinteresantniji i vjerojatno najizazovniji trenutak u mojoj karijeri.
Naime, pokrenuto je u Švedskoj formiranje takozvane “banke šefova”, odabir mladih kadrova u koje ova zemlja ima namjeru ulagati. Riječju to je zemlja koja ulaže u kadrove.
Mene je za ovaj izazov kandidirao moj tadašnji šef. Kriterij odabira bio je vrlo zahtjevan i strog jer zemlja ne želi ulagati u nekoga u koga nije sigurna. A to prije svega podrazumijeva poznavanje jezika, predispozicije vođe, zatim se moralo proći kroz niz testova i intervjua, do toga, a što je za mene bio poseban izazov, testiranje ljudi s kojima radiš, da se čuje njihovo mišljenje. Ukazalo se uskoro i prvo ozbiljnije direktorsko mjesto u Boråsu. Tražili su direktora za praktično tri sektora, vrlo respektabilna i zahtjevna pozicija. Ispod tebe je pet šefova u tri sektora. I pripala je meni. Ostala sam na toj poziciji tri umjesto pet godina, koliki je direktorski mandat na tom mjestu, jer se u međuvremenu pojavila nova prilika ovdje kod mene u Tidaholmu, gdje inače i živimo. Dobila sam mjesto ravnatelja jednog od najstrožih zatvora u Švedskoj. Tko bi rekao?! Mjesto, samo po sebi izazov. Nisam, priznajem nikad razmišljala o ovakvom zanimanju. Željela sam se svojedobno baviti odjetništvo, tako da me je malo u početku ova pozicija i zabrinula.
Ima i zemljaka u zatvoru
Mada sam sklona organizacijskim poslovima, pohađala sam ovdje u Švedskoj i neke dopunske škole iz te oblasti, čak i za ravantelje u državnom sektoru. Međutim, sama pomisao da je ovo isključivo muški zatvor u kome leže opasni tipovi, zapravo najopasniji, ljudi s dugogodišnjom robijom, nije baš za osobe meka srca. Ima, naravno da ima, i iz naše gore list. Imala sam čak i jedan susret s jednim našim zemljakom, koji je tražio kontakt s ravnateljem. Ima na to pravo, ako se procijeni da ima razloga. Dolazi on i ne sluti s kim će razgovarati. Ja mu velim na našem jeziku naravno: Što ti je, bolan, što praviš probleme? Koji ti je? Zamisli da si dolje kod nas kako bi se proveo... “E da sam dolje ne bi ti sa mnom razgovarala, siguran sam”, kaže on! Ne bojim se, mada sam svjesna o kakvoj se sredini radi, ali sam oprezna prema svojim odlukama. Ne bojim se ljudi. I sama volim obići zatvorenike, ne dajem prazna obećanja, i to ljudi cijene. Ima u meni ipak te neke plemenske istočnohercegovačke ‘bese’, čije značenje je jasno- ne obećavaj ono što nećeš ispuniti. Putujem puno, i tu imam punu podršku i razumijevanje supruga, koji me je svo ovo vrijeme istinski podržavao, i učim na iskustvima drugih zemalja - naglašava Sanela.