Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović gotovo na svim susretima i u Hrvatskoj i u svijetu upozorava na položaj Hrvata u BiH. Njegova zabrinutost osjećala se tijekom i ovoga intervjua koji je ekskluzivno dao Večernjem listu BiH. Svakako, nezaobilazna tema bili su izbori u BiH.
Posljednjih dana imali ste žive razgovore s brojnim međunarodnim uglednicima, ali i predstavnicima stranaka, vlasti, Crkve i brojnih udruga iz BiH. Što ste im poručili, što očekujete pri uspostavi vlasti?
Neposredni cilj mojih susreta i razgovora s ključnim čimbenicima političkog i javnog života BiH jest saslušati, čuti i razumjeti kamo se BiH kreće nakon nedavnih izbora. Očito je da mi želimo vidjeti BiH kao u potpunosti djelotvorno funkcionirajuću državu ravnopravnosti i blagostanja svih njezinih naroda i građana te da takva BiH postane naš partner u EU i NATO. Iz razgovora koje sam vodio, vidim da politička elita BiH ima u sebi i znanje i sposobnost da taj cilj postigne u dogledno vrijeme, a u svakoj sam prilici istaknuo da im u tom pogledu RH stoji na raspolaganju za svaku dobrosusjedsku pomoć. Ne treba biti prevelik znalac međunarodnih odnosa pa da je jasno da su blagostanje BiH i Hrvatske čvrsto međusobno povezani i uvjetovani. Postizanje spomenutoga cilja, istaknuo sam u svakom od razgovora, neće biti moguće bez ustavne, zakonske i stvarne ravnopravnosti bh. Hrvata. Nažalost, to danas još nije slučaj. Želio bih, dakako, da svi ljudi u političkim tijelima BiH shvate da politika nije borbena disciplina nego disciplina mudrih kompromisa, pri čemu je jedan od najvažnijih shvatiti da se uspjeh zajednice mjeri uspješnošću njezine najslabije sastavnice. Od tri konstitutivna naroda u BiH Hrvati su najmanji, najranjiviji i zato zahtijevaju više pažnje, a ne manje od drugih.
Nedavno ste se susreli sa Svetim Ocem i kao jedna od glavnih tema bila je BiH, uslijedio je i posjet šefa diplomacije Mambertija Hrvatskoj gdje je naglašena zabrinutost za položaj Hrvata katolika. Jesu li Vaša gledišta oko toga podudarna vatikanskim?
Veoma ohrabruje potpuna podudarnost naših gledišta po tom pitanju. Sveti Otac i ja imamo pred očima isti interes: očuvanje narodnosne prisutnosti Hrvata u BiH. Katolicizam je kroz povijest BiH bio važan, ustvari presudan za uspostavu i očuvanje hrvatskoga narodnosnog bića, ali i za očuvanje BiH kao države. Također se, i to u potpunosti slažemo da je proces pristupanja EU katalizator pozitivnih promjena u svakom društvu zemalja u regiji te da sve zemlje regije moraju naći mjesta u EU. Slažemo se i u tom da su naši kršćanski korijeni u osnovi svake pa i političke etike u Europi, te ja stoga Crkvu vidim kao značajnog partnera u društvenom, ali i političkom životu i Hrvatske i BiH. Dolazak Sv. Oca u Hrvatsku sredinom sljedeće godine bit će nova prilika potvrde našeg jedinstva u pristupu pitanju jačanja pozicije Hrvata u BiH, kao i široj regionalnoj suradnji u sklopu procesa proširenja EU.
Koliko će se Vaš ured zauzeti za dosljedno provođenje stvarne i institucionalne jednakopravnosti Hrvata u BiH i bi li Vam pomoglo stvaranje institucionalnog lobističkog kruga kako uloga RH ne bi bila prihvaćena kao miješanje u unutarnje stvari što je do sada uglavnom bio izgovor za vođenje ‘neodređene’ politike prema BiH i Hrvatima?
Bilo kakvo miješanje u unutarnje odnose i poslove BiH ne dolazi u obzir. I to zato što nema smisla. Nisam razmišljao o nekoj vrsti lobističke prisutnosti u BiH kao nadomjeska miješanju, niti mislim da je takvo što potrebno ili poželjno. Važno je da svi protagonisti u BiH znaju da Hrvatska kao susjed neće podržati nijednu politiku koja bi vodila prema razbijanju BiH, nijednu koja bi potkopavala sposobnost države da služi svim svojim građanima na osnovi jednakopravnosti i nijednu politiku koja će se protiviti suradnji sa svim susjedima na načelima uzajamnog poštovanja i ravnopravnosti. Hrvatska je, s druge strane, tako blizu BiH da joj nije potrebno angažiranje institucionalnog lobističkog kruga. Ali, vjerujem da kroz kanale suradnje Hrvatske i BiH mogu pomoći, naravno, ako to faktori u BiH žele, u iznalaženju najboljih rješenja. Mislim da politika koju vodim prema BiH može dobiti svaku karakteristiku, samo ne kao „neodređena“. Ipak, Hrvati u BiH moraju znati da nitko, pa ni Hrvatska i njene vlasti, ne može supstituirati njihov angažman, političku volju i upornost da ostvare ono što žele. Jako sam se založio za povećanje broja glasača Hrvata izbjeglih u Hrvatsku, posebno iz Posavine, na posljednjim izborima. Učinjen je veliki pomak u postotku izašlih u odnosu na prijašnje izbore. Ali, apsolutne brojke su ostale male. Hrvati teško mogu uspjeti ako se sami nisu voljni angažirati, barem na izborima.
Hrvati u BiH su se kao nikada do sada od Daytona osjetili ugroženima jer im drugi narodi biraju predstavnike u vlasti. Kako gledate na ove anomalije?
To što se dogodilo na različitim razinama vlasti. Svakako, izbori nisu nelegalni, izabrani su kandidati etnički Hrvati. Ali, zaista se postavlja pitanje reprezentiraju li političku volju Hrvata. Ili, možda izborni sustav uopće nije dizajniran zato da reprezentira „kolektivnu volju“ naroda? Stvar je tri naroda hoće li u predstojećim ustavnim promjenama naći drukčiji izborni model i izborni sustav ustrojiti na potpuno etničkom načelu. Bilo bi svakako dobro da izborni sustav bude općeprihvaćen kao pravedan i legitiman.
Nakon što se slegla prašina na izbore, početnog zanosa i navodno ohrabrujućih poruka, stječe se dojam da ponovno dominira nacionalno pitanje i homogenizacija stranaka iz triju naroda, pa tako i među Hrvatima. Zašto je to tako?
Činjenica je da je u relativnom smislu najviše glasova dobila opcija koja se predstavlja kao nadnacionalna, ne znači da su druge odmah nestale, niti da ih ne treba uzeti u obzir pri sastavljanju vlasti. Isto tako, odlično su prošle i neke stranke koje su tipično nacionalne, primjerice HDZ BiH. Ako je cilj služenje svim građanima BiH, onda se dobra vlast ne može ostvariti bez mudra uzimanja u obzir notorne činjenice da je iz raznih važnih razloga nacionalno u BiH veoma važno. Ohrabruje, međutim, vidljiv pomak u interesima prema zajedničkom dobru cjelokupne zajednice građana BiH.
Iz pojedinih diplomatskih krugova zagovara se uspostava široke koalicije u BiH koju bi činile po dvije stranke za koje su u većini glasovali Bošnjaci, Srbi, odnosno Hrvati. Smatrate li to ispravnim?
Smatram ispravnim stvaranje one koalicije o kojoj će se dogovoriti oni koji su za to dobili legitimitet od građana BiH.
Kako gledate na primjetnu tendenciju da se BiH učvrsti kao država s dva zasebna entiteta s “građanskom većinom” koju bi u jednom činili Bošnjaci u Federaciji i Srbi u Republici Srpskoj?
I građanska se ravnopravnost u BiH kao i u cijeloj Europi ostvaruje kroz narodnosnu ravnopravnost. U višenacionalnim državama nužna je kombinacija građanskog i nacionalnog kriterija ustroja političke vlasti.
Neki analitičari upozoravaju da zanemarivanje rješavanja nacionalnog pitanja, odnosno donošenja ustavnih reformi, trajno hendikepira BiH. Čak se i uspoređuje stanje s bivšom Jugoslavijom. Kako pronaći mjeru koja bi omogućila razvoj građanskog društva i istodobno zaštititi prava konstitutivnih naroda?
Čak kada bih i imao odgovor na to pitanje, ne bi bilo umjesno da ga javnom izreknem. To je ključno pitanje na koje političke i društvene elite Bosne i Hercegovine moraju naći odgovor. Kao što sam već rekao, imam puno povjerenje da su oni to sposobni učiniti. Odgovor na to pitanje ne može ni doći niti može biti nametnut izvana. A prava se mjera nalazi u punom poštovanju drugih, posebno onih slabijih.
SAD i EU jasno poručuju da je izmjena Ustava na domaćim vlastima u BiH. U kojem pravcu, prema Vašemu mišljenju, te promjene trebaju slijediti i mogu li se provesti bez potpore autora ovoga sporazuma?
Kao što ste čuli, i ja poručujem isto što i SAD i EU. Autori jedinog uspješnog sporazumijevanja u BiH jesu bh. autori. Ono što trebaju ti domaći autori razabrati iz poruka SAD-a i EU-a jest da BiH, ako želi biti dio euroatlantskih integracija, mora naći formulu organizacije i funkcioniranja države koja će biti kompatibilna s kriterijima koji vladaju u tim integracijama. Odluka, dugoročna, o sudbini BiH, europskoj ili drugoj, u rukama je političkih elita BiH.
Je li u ustavnim promjenama, prema Vašemu mišljenju, realno očekivati novo administrativno-teritorijalno prekomponiranje BiH umjesto sadašnja dva entiteta?
To, naravno, ovisi o dogovoru legitimnih predstavnika triju naroda. Ovog trenutka ne čini mi se da bi se to moglo dogoditi. No, možda se varam.
Nisu bez odjeka ostale Vaše poruke o modelu prema kojemu Hrvatima u BiH nije omogućeno da biraju svoje predstavnike u vlasti. Takvo što je primijenila stranka socijaldemokratske orijentacije čijem krugu i Vi pripadate?!
BiH je druga, prijateljska država i njoj ne vodim politiku, posebno ne neke od političkih stranaka u BiH. Moje socijaldemokratsko opredjeljenje, koje slijedom Ustava ne prakticiram kroz stranačku pripadnost, nego kroz suradnju sa svim političkim faktorima u Hrvatskoj, posebno s Vladom, nema nikakve veze s BiH. U pogledu BiH slijedim načela hrvatske vanjske politike i ustavnu odrednicu o brizi Hrvatske za Hrvate koji žive izvan nje. Surađujem s tijelima vlasti BiH te na primjeren način, bez miješanja u unutarnje poslove BiH, i s političkim strankama, kulturnim i drugim organizacijama, poput Matice Hrvatske. SDP BiH legalna je politička stranka ili građanska opcija, baš kao i druge stranke u BiH, te prema njoj imam potpuno isti odnos kao prema drugima. Želim vjerovati da će oni kao stranka koja iznad svega ima na umu boljitak BiH, činiti sve u svojoj moći da osiguraju punu ravnopravnost Hrvata u BiH, bez obzira koje političke opcije Hrvati podržavali.
To je odgovornost onih na vlasti. Viđenje Bosne i Hercegovine kakvo propagira SDP BiH jedno je od mogućih i legitimnih. Stvar je građana i naroda da na izborima pokažu u kojoj mjeri tu ili neku drugu viziju BiH podržavaju. Inače, mislim da nije dobro da se različite stranke u BiH bezrezervno vezuju uz pojedine stranke u Hrvatskoj. To im sužava manevarski prostor, stavlja ih, kako povijest pokazuje, u neprimjerenu podređenost i onemogućava da hrvatska politika bez strančarenja formira jedinstvenu i koherentnu politiku prema BiH. Odgovornost je svih stranaka, pa i SDP-a da prepozna političku volju Hrvata kao konstitutivnog naroda.
Kako gledate da je istodobno Turska, odnosno šef diplomacije Ahmet Davutoglu, po nedavnom dolasku u Sarajevo spremno pozdravio koaliciju SDP-SDA?
Turska politika je njena stvar. Pretpostavljam da i Turska želi stabilnu vlast u BiH i vidi je kroz suradnju te dvije stranke. Zasigurno, to ne može biti dovoljno za stabilnu i efikasnu vlast……..
Može li Hrvatska sustavno lobirati za interese Hrvata i same BiH te postoje li mehanizmi da se ta potpora postavi na institucionalnim osnovama?
U izradi je dokument kojim bi Republika Hrvatska regulirala na sustavan način odnos prema Hrvatima u inozemstvu.
Vlada RH najavljuje donošenje strategije prema Hrvatima, no saborska deklaracija o potpori Hrvatima u ustavnim promjenama duže od godinu dana nije stigla na dnevni red. Postoje li politički problemi da se podrži ta deklaracija?
Ne postoje. Radi se o složenom poslu koji želimo da bude obavljen dobro te da ima punu podršku, političku i društvenu. Na njemu se radi oko šest-sedam mjeseci.
Je li pitanje povratka Hrvata u BiH, napose Republiku Srpsku, i dalje vezano uz sigurnost i općenito egzistenciju ljudi te je li to pitanje povezano s povratkom Srba u Hrvatsku?
Pitanje povratka, odnosno povratak prognanih i izbjeglih danas je iznad svega civilizacijsko i gospodarsko pitanje. Želio bih da se u svim zemljama koje su imale nesreću da uslijed ratnih djelovanja izgube dio stanovništva, stvore uvjeti za njihov povratak. Mislim da bi pritom bilo neobično važno da svi, a posebno oni koji obnašaju vlast shvate da je povratak izbjeglica ujedno i dio rješenja za prevladavanje gospodarske krize i zaostajanja.
Tko plaća za pustu zemlju, zapuštena sela, neupotrebljavane ceste, energetsku infrastrukturu? Oni koji su ostali. Pusta zemlja može biti obrađena, zamrle gospodarske aktivnosti obnovljene, a za to su potrebni ljudi koji će generirati dodanu vrijednost. Od toga će profitirati zajednica. To kao da još nismo shvatili. Pomislite, na primjer, kako je izgledala zemlja u selima oko Dervente dok su tamo živjeli oni koji su joj vlasnici. Ili kako je izgledala zemlja oko Islama Grčkog u Zadarskom zaleđu prije rata. Rajski vrt. Kako izgleda danas? Pustoš. Rješenje je u eliminiranju te razlike. Svi bismo od toga profitirali. Ono što mora biti posve jasno: obveza je svih država da izbjeglicama omoguće povratak, da svi ljudima zajamče pravo na njihovu imovinu.
Je li moguće promijeniti animozitet između Hrvata iz dviju država, a napose u odnosu prema Hercegovcima. Jeste li spremni raditi u tome smjeru?
Netrpeljivost o kojoj govorite kulturna je i civilizacijska sramota za koju nema opravdanja. Ne propuštam priliku da to osudim i pozivam sve građane u Hrvatskoj da je ne toleriraju i da je suzbijaju. Kada sam Vam odgovorio na pitanje o povezanosti stranaka iz dvije zemlje, dijelom sam odgovorio i na razloge animoziteta.
Nije dobro da se ljudi iz Hercegovine identificiraju sa stranačkim sukobima u Hrvatskoj. Hercegovci su vrijedni i ponosni ljudi koji su uspješni s obje strane granice. Moji su brojni prijatelji Hercegovci. Stalno upozoravam na animozitet koji gotovo da ima elemente rasizma. Ali, i Hercegovci imaju što učiniti na otklanjanju tih animoziteta…..
Iako su odnosi između dvije države relaksirani i dobri, postoje problemi koji se godinama ne rješavaju poput imovine, granice. Spočitali su Vam iz Dubrovnika zbog spora oko Malog škoja i poluotoka Klek!
Uvjeren sam da je to rješiv problem. Svojim sam izjavama i javnim i unutarnjim političkim djelovanjem poticao i poticat ću sve koji imaju tu obvezu da rade tako da se to otvoreno pitanje što prije riješi.
Držim da je problem prenapuhan, da ga treba realno sagledati i dimenzionirati i zatim riješiti. Istaknuo sam da je sporazum koji je potpisao predsjednik Tuđman jedno od mogućih rješenja. Barem se njemu ne može prigovoriti da nije brinuo o nacionalnim interesima. I ono što moramo paziti: negdje nam je prihvatljivo jedno načelo određenja granica, negdje drugo. Sigurno, nećemo moći kombinirati da se primijeni uvijek ono što nam odgovara. Načelo koje se prihvati jer je korisno na jednom mjestu, može na drugome dati vrlo loše rezultate.
Kako gledate na posljednju žestoku raspravu u Saboru o povjerenju Vladi koja je izašla izvan demokratskog okvira?
Volio bih kada bi se u ovom trenutku rastuće gospodarske, a rekao bih i društvene krize, političke elite zemlje u raspravama više usredotočile na rješavanje problema, a manje na živopisno međusobno optuživanje.
Ako se danas ne suočimo s izazovima ozbiljno i realistički, sva bi se ova retorika propasti mogla pretvoriti u proročanstvo koje samo sebe ispunjava.
Dolaskom u Sarajevo, Mostar, Banju Luku relaksirali ste odnose i srušili mitove da su zločini činjeni samo na jednoj strani. Bojite li se da skori posjet srbijanskog predsjednika Tadića Vukovaru u sličnoj misiji neće biti ispravno prihvaćen u Hrvatskoj?
Ne bojim se. Svatko tko razumno sagledava hrvatsku budućnost, zna da je dolazak predsjednika Tadića jedan od ključnih pozitivnih pomaka.
A građani koji imaju razuman pristup, koji znaju da je suradnja sa susjedima ključ naše sigurnosti i gospodarskog razvoja, ključ europske budućnosti, u ogromnoj su većini.