Baš onako ruski široka i raspjevana Druga simfonija Sergeja Rahmanjinova bila je sjajna prilika da Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem Dmitrija Kitajenka sinoć demonstrira zamjetan napredak.
Ali, kako reče gospodin do mene, to je bilo divno i očekivano, dok su se misli vraćale k onome što ih je uznemirilo u prvom dijelu večeri: Čajkovskom i Pogoreliću. Prvi puta otkako slušam genijalnog pijanista na trenutke više nisam čuo Čajkovskog, nego samo Pogorelića. Sve kadence i taktove slavnog Koncerta u b-molu u kojem klavir ostaje sam, Pogorelić je koristio za rastakanje i rastavljanje glazbe na kristale i atome. U tim je trenucima prestajalo svako vrijeme, gravitacija je bila ukinuta, ritam rastvoren u beskonačnost, a note sve razmaknutije jedna od druge, poput zvijezda u svemiru.
Nama koji ne mičemo sa zemlje, noćno nebo izgleda vrlo napućeno svjetlima, ali astronomi i astronauti znaju da je svemir zapravo užasavajuće prazan čim se iz ove naše atmosfere proviri u beskonačno i bestežinsko crnilo.
Tako je i Pogorelić napuštao orbitu Čajkovskog i otklizavao u prostor u kojem stvari, u prvom redu one glazbene, postaju krajnje osobne: ili ga s obožavanjem, povjerenjem i suosjećanjem slijedite u tu samoću, ili se bez oslonca i zraka gubite i gušite od ledenog prezira. Spadajući oduvijek u one prve i ovaj put izražavam privrženost i divljenje prema geniju klavira, umjetničkog intelekta i samoće.
Nitko drugi s takvim pristupom ni od jedne publike na svijetu, pa ni zagrebačke, ne bi dobio ovacije, premda je lani u bečkom Konzerthausu nešto ustrajnija publika kao bis dobila čitav drugi stavak. Upravo taj Andante semplice bio je vrhunac i za orkestar koji se iskazao već u mekim i preciznim pizzicatima i lijepim solima dugog daha, počevši od flaute. Nakon svakog pogleda u ledeni svemir, Pogorelića je orkestralna pratnja dočekivala na pravom mjestu i u pravoj brzini i ti su trenuci ponovnih spajanja bili među najvećim malim čudima kojih je u toj izuzetnoj glazbenoj večeri bilo čitavo mnoštvo.
Preuzeto sa www.vecernji.hr