Jankova otkrića potresla su matematičke znanstvenike u svijetu

Oko Gospojine, pod hrastom u Njivicama (Široki Brijeg) možete sresti matematičara svjetskog glasa kako neumorno radi.

Piše kako ste do otkrića grupa, koje po vama i nose ime, Jankove grupe”, došli nakon pogreške velikih matematičara?

Točno, bilo je to sasvim slučajno, dogodilo se u Australiji 1964. godine, otkrio sam Grupu J1. Ja sam tada bio asistent na Sveučilištu u Camberi u Australijskom nacionalnom sveučilištu i tu sam provjeravao neke rezultate Jona Tompsona i Richarda Brauera, velikih matematičara u tom području. Pronašao sam pogrešku. To je bilo ključno. Obojica na razne načine su pogriješila u istom problemu. Pogriješili su i dokazali da takva grupa ne postoji. Kad mali matematičari pogriješe to je obična tiskarska pogreška, od toga nema nikakve koristi. Ali kada veliki matematičari pogriješe iz toga se da izvući veliki kapital. Tompson je dobitnik zlatne medalje za matematiku, Brauer je najveći matematičar na sveučilištu u Harvardu. Sreća je da su to oni objavili u nekim radovima, i ja sam imao sreću da to pročitam. Mučio sam se s tim dokazima i nisam ga mogao razumjeti. Kad ne razumijete dokaz velikih matematičara, to je velika sreća. Našao sam tu pogrešku, konstruirao tu grupu u prvo računalo koje se pojavilo u Camberi 1965. godine dokazao postojanje. Zaslužni su veliki matematičari koji su pogriješili.

Niste na tom stali, nastavili ste s istraživanjem?

U takvom radu nema zastoja, nastavio sam s istraživanjem i otkrio drugu i treću grupu (J2 i J3). Zatim su otkrivene još 22, a onda sam otkrio i J26., za koju se devedesetih godina pokazalo da je i zadnja moguća. To je jedna vjerojatna slučajnost koja se ne događa svakomu. Otkrijete od nekih struktura, prvu i zadnju, 26. Dok se broj elemenata u prvoj grupi mjeri tisućama u 26 grupi se mjeri u kvintilijunima. Za ovakav broj je čak i računalo nesposobno, nema toliku memoriju da ih prebroji.

Jeste li sigurni da nema više “Jankovih grupa”?

Predosjetio sam da je to zadnja jer više nisam imao nikakvu ideju, a to ne znači da toga još nema. A to je devedesetih godina i dokazano u jednom radu u kojem je sudjelovalo stotinjak matematičara, a dokaz je na deset tisuća stranica. I ja sam sudjelovao u tom projektu i to je zadnja sporadična grupa.

Imali ste hrabrost i posumnjati u rezultate najvećih matematičara.

Pa da vam kažem da sam često tada i razmišljao da sam u zabludi: što to ja tražim. Ali ustrajao sam.

Otkriće je bilo pravo čudo?

Imao sam sreću. Možete otkriti nešto veliko samo ako ste kritični prema nekom radovima najvećih matematičara. Ako oni pogriješe, da pogriješi jedan od najvećih matematičara tog vremena, za što je vjerojatnost jedan naprema milijardu, tu mogućnosti nemate mnogo. Međutim, i to se dogodilo.

Radili ste u Australiji, Americi, Europi. Danas živite u Njemačkoj, dolazite u Hrvatsku, BiH. Čiji ste Vi zapravo građanin?

Ja sam građanin Hrvatske i Australije. Ponudili su mi njemačko državljanstvo ‘72. godine kada sam došao iz Amerike, kada sam držao katedru na sveučilištu u Haidenbergu. To sam morao odbiti jer bi se u tom slučaju morao odreći australijskog državljanstva, ali i jugoslavenskog koje sam u međuvremenu dobio.

Valjda ste imali putovnicu kada ste otišli iz Jugoslavije?

Za vrijeme bivše Jugoslavije sam dobio putovnicu, nakon niza peripetija, a ona je vrijedila samo za odlazak u Njemačku i natrag. Nisu mi htjeli dati produženje da bih mogao ići u Australiju, gdje sam 1961. godine, na poziv Instituta za matematičko istraživanje u Camberi, nacionalno australijsko sveučilište, trebao ići. Onda sam morao tražiti u Njemačkoj tzv. frendenpasoš to je putovnica za strance i s tim sam mogao otići kao stranac. Nisu mi ga htjeli dati jer su su rekli kako nemaju namjeru snositi odgovornost ako mi se što desi. Kada sam pokazao ugovor na kojem je pisalo da čim se ukrcam na brod svu odgovornost i osiguranja, pa i onu medicinsku, snosi australijska vlada. Odmah je šef policije reagirao i u roku pola sata sam u ruci imao putovnicu. U Australiji sam trebao čekati pet godina da dobijem njihovu putovnicu. Nakon šest godina vraćam se u Europu, pa putujem u Ameriku, pa u Njemačku u Haidenberg. Tada sam, ne baš tako lako, dobio i jugoslavensku putovnicu, malo su se vremena malo promijenila. Kada je Hrvatska dobila neovisnost, već 1992. sam dobio hrvatsku putovnicu. Imam hrvatsku i australsku.

Čim stignete u Hrvatsku ili BiH zovu da održite predavanja?

Pozvan sam u svibnju da održim jedno predavanje u Splitu, rekao sam da mi je to malo daleko a oni su rekli pa dobro doći ćemo mi u Široki Brijeg i onda smo se dogovorili da to bude u Međugorju. Imaju u Etno selu krasne i dvorane i restorane. Došlo je dvadesetak profesora iz Splita, a naziv predavanja bio je ovako simboličan za Međugorje “Čuda se događaju i kod konačnih p-grupa”. Ja sam onda dodao na tom predavanju: čuda se ne događaju samo u Međugorju nego i kod konačnih p-grupa i tu sam i održao predavanje općeg karaktera tako da bude svima razumljivo o stvarima koje su u mojem zadnjem desetogodišnjem radu iznimno iznenadile i mene i ostale znanstvenike jer su zaista bile neobične, dakle neobični rezultati koje nitko nije očekivao, te sam nekoliko takvih rezultata na tom predavanju i iznio.

I svoj 80. rođendan proslavit ćete radno, među znanstvenicima?

Ove godine navršavam 80 godina, to je već bilo prije mjesec dana, 26. srpnja. Međutim Nijemci su organizirali konferenciju u čast mog osamdesetog rođendana. To nije bilo moguće ljeti, jer je tada ljetni odmor, pa je običaj da se to organizira početkom sljedećeg semestra. To je organizirao jedan moj bivši student, sada redoviti profesor sveučilišta “Martin Luther” u Halle Wittenbergu, i održat će se 19. listopada ove godine. Naziv te konferencije je “Simple grops, p-grops, desings” (Konačne grupe, p-grupe, dizajn), kada će se i proslaviti moj rođendan. Vidite program, tu su sve poznati znanstvenici iz cijelog svijeta, od kojih su većina bili moji učenici. Tu i ja držim predavanje. Naziv predavanja je isti kao i u Međugorju. Naravno ovo predavanje je različito, jer tu su stručnjaci koji su više upućeni u problematiku grupa, zapravo oni su stručnjaci za nju. Tu je lista sudionika, točnije to su organizatori i suorganizatori, a broj sudionika je daleko veći. Dolaze osobe iz znanstvenog miljea, ali i ostali uzvanici .

Ipak Vam je komunizam pomogao. Da niste bili vani, vjerojatno bi ostali samo profesor matematike?

To je dvosjekli mač. Nije lako vani. Znam mnoge, recimo medicinare, koji su završili slažući mrtvace u frižider, to im je bio krajnji domet. Tako sam mogao i ja završiti. Kad iziđete van i dođete na međunarodnu konkurenciju, tu nema milosti. U Njemačkoj dobiti mjesto redovitog profesora kao što sam ja ‘72. godine u Haidenbergu, praktično je nemoguće. Recimo da nisam dobio putovnicu za Australiju, tko zna kako bih i ja završio. A moj doktorat iz Zagreba mogao sam zavezati mačku za rep. Nijemcu konkurati u matematici? Tamo je svaki drugi matematičar i bilo je iznimno teško zato mi je Cambera pomogla. Trebao sam izići iz Njemačke, steći međunarodnu reputaciju. Ja, stranac, dobio sam poziv iz Njemačke, nisam se javio na natječaj, ja sam pozvan na sveučilište.

Amerika, Australija, Njemačka..., jeste li osjećali nostalgiju za Hrvatskom?

Bio sam tada asistent u Australiji. Kada se pročulo za moja otkrića, u roku od mjesec dana sam dobio ponudu za redovitog profesora na sveučilištu u Melbournu. Nakon toga slijedi moj put po Americi, mjesto u Institute for Advance Study, Princeton, N.J., USA. Kada sam dobio ponudu na Floridi, pogledao sam na karti i vidio da je Florida puno više udaljena od Bjelovara i nisam želio ići. No kako ih odbiti? Kod Amerikanaca je teško objasniti zašto nećete prihvatiti ponuđeno mjesto koje je bolje i po položaju i primanjima i ugledu. Ali ja jedino vidim da moram putovati jedan dan dulje do Bjelovara. Onda sam im rekao pravu stvar, znam što trebam reći. Premda sa svojom suprugom Zorom to nikada nisam razgovarao, ja sam rekao: znate što, da vam iskreno kažem moja žena neće u Floridu. Kada su čuli da supruga neće, znali su da tu dalji pregovor nema smisla. Kod Amerikanaca je to zadnje. Onda ne vrijedi nuditi i dvostruko. Kad je Zora čula, pitala me kako sam došao na takvu ideju, ona bi rado išla.

Potpisali ste i peticiju za generala Praljka?

S Praljkom sam se sreo jednom u Zagrebu u kavani “Ban”, godinu dana prije nego je otišao u Haag i malo smo tako popričali. Ja inače znam o njemu dosta i ja ne vjerujem da je on ratni zločinac. To je čista glupost i vjerujem da je to čisto političko manipuliranje koje se provodi na probranim generalima i na taj način se želi diskriminirati, i to ne samo njih. Je li netko od vojnika počinio zločin, to je čak i vjerojatno, jer se to čini u svakom ratu, ali da je on odgovoran i da je izdao naređenje da se učini bilo kakav zločin, to je prosto nemoguće. Zapravo ja u to sumnjam i mislim da je to apsolutni nonses. Ali što ćemo, to je politički sud na kojem odgovaraju ponekad i oni koji nisu krivi.

Najmanje jednom godišnje ste u Širokom Brijegu. Rado dolazite u Široki ?

Široki Brijeg je središte, središte moje žene. Osjećam se dobro. Posjetim malo crkvu i gimnaziju. Nakon tolikih godina, prošlo je 50 godina od kada sam radio, i nema nikog živog od mojih kolega. Jedini koji je još živ je Ante Vasilj. Ovdje mi je i ugodno raditi. Odem redovito i u Međugorje.

Je li Vas netko pozvao da održite predavanje na Sveučilištu u Mostaru?

Razgovarao sam o toj temi s pokojnim profesorom Vladom Cigićem, i on je bio moj student. Nezgodno je što ja dolazim ljeti kada nema nastave na Sveučilištu. Ali možda jednom i na tom sveučilištu održim jedno predavanje. Držao sam u Splitu, Zagrebu, Rijeci, Sarajevu i drugim, a vjerujem da je Cigić živ vjerojatno bi i to nekako realizirali.

Već ste u devetom desetljeću života. Dokle mislite raditi?

Radim iz dosade. Ne radim ni za slavu, niti za novac prestiž ili nešto slično. Ja ne mogu, recimo ležati i gledati u plafon, to jednostavno nisam ja. Znate što mi je dosadno, gledati francuska filmove. Nedavno sam gledao jedan i pola filma pokrivaju kuću. To je život, znam to, ali život je monoton, spor, ja sam još za akciju. Svakako, volio bih da nije tako visok broj mojih godina, i da se to odnosi na nekog drugog. Nitko nema nekih većih zasluga za to, jer godine prolaze same od sebe.

Pred Vama su i sada neki papiri?

Ja radim aktivno i danas. Vidite ovo je 176. poglavlje u četvrtoj knjizi koju radim zajedno s profesorom Yakov-om Berkovich-em, ruskim matematičarem. Već tri knjige su objavljene, svaka ima 600-700 stranica, ova četvrta bi trebala izaći sljedeće godine. Ovo je zadnje poglavlje četvrte knjige a to je pri kraju. Ona je općeg karaktera za širu populaciju, Teško je napisati više knjiga, a da ne budu specijalizirane.

Tvorite neke nove poslovice, narodne?

Kaže meni žena: ti Janko ne znaš ništa nego matematiku. Onda sam počeo s kombiniranjem poslovica. Evo nekoh: “Tko pod drugim jamu kopa, dvije sreće grabi”. I slaže se. “Tko se mača laća, vraća se kući rasparanih gaća”. Stoji i ova!