Konferencija o Daytonu, zbog koje sam ovaj put došao u New York, bila je dijelom i nastavak razgovora s bivšim američkim predsjednikom Clintonom, s kojim sam prvi put razgovarao u rujnu prošle godine, za vrijeme zasjedanja GS UN-a. Od tog razgovora cijelo vrijeme me pratio osjećaj da – koliko god se to nama nekada činilo drugačije – nismo sami. Raspad Jugoslavije, agresija Miloševićeva režima, užasna razaranja, ljudska bol, stradanja, sve je to duboko obilježilo ne samo naše živote nego i živote ljudi koji su u to vrijeme bili najvažniji čimbenici vanjske politike. Namjerno kažem živote, a ne političke karijere, jer je ono što sam osjetio, i čuo od njih stvarna briga, istinska zainteresiranost da naš dio Europe bude prostor mira i razvoja. Odabir gostiju i ideja da mi iz regije, zajedno i ravnopravno s visokim predstavnicima sadašnje američke administracije i Europske unije, budemo oni koji govore o budućnosti, poruka je sama po sebi – mi smo ti o kojima ovisi naša budućnost i partnerstvo s ljudima koji nam žele dobro. Raspravu je moderirala legendarna ratna reporterka Christiane Amanpour, koju su milijuni ljudi u svijetu zapamtili kao glas priče o ratu u bivšoj Jugoslaviji.
Istina bez straha i cenzure
– Ovo je žena koja mi je u to vrijeme pune dvije godine bila noćna mora sa svojim izvještajima i stalnim pitanjima zbog čega ne napravim nešto bolje i pametnije da se zaustavi užas. Danas znam da je ona za mene bila jedan veliki dar – istaknuo je Clinton predstavljajući Amanpour, rekavši nešto o čemu mislim da bismo i svi mi u Hrvatskoj, i političari i novinari, trebali razmisliti kao jednom od temeljnih principa javnog djelovanja: izricanja istine bez straha i bez cenzure. Bivša državna tajnica Madeleine Albright s puno je energije, znanja i zainteresiranosti raspravljala o detaljima odnosa među ljudima i zemljama u regiji, zanima je napredak Hrvatske, veseli se našem skorom ulasku u EU.
Sve se na ovim prostorima promijenilo nabolje: vlade u regiji su demokratske, sve zemlje imaju ambiciju ulaska u EU, postali smo sposobni razgovarati i o najtežim otvorenim pitanjima i nalaziti rješenja. A prije dvadeset i manje godina Vukovar su razarale stotine minobacačkih granata, Dubrovnik je napadan iz zraka, s kopna i s mora, Sarajevo je umiralo pod opsadom, tisuće ljudi bezumno su ubijane u Srebrenici. Dok sam kao sudionik panela sjedio s gospodinom Bakirom Izetbegovićem razgovarajući s predstavnicima američke administracije i EU o suradnji u okviru NATO-a i planiranom zajedničkom nastupu naših vojski u okviru mirovnih misija, najprije u Afganistanu, slušali su nas ljudi koji su nam tada značili razliku između života i nestajanja, čije su odluke dovele do toga da se danas možemo suvereno dogovarati o zajedničkom nastupu i pomoći narodima i državama kojima je pomoć potrebna.
EU očekuje Hrvatsku
S nama je u zanimljivoj raspravi i baronesa Cathy Ashton, visoka predstavnica za vanjsku politiku Europske unije, s kojom sam dulje razgovarao prije same konferencije – EU očekuje Hrvatsku kao svoju 28. članicu, i to je sad sasvim izvjesno i jasno. Baronesa Ashton je vrlo šarmantno, i potpuno bezuspješno, pokušavala nagovoriti i Jima Steinberga i Christiane Amanpour da je ne zovu titulom lady, nego po imenu. Općenito, jednostavnost i prirodnost s kojom smo razgovarali i družili se, u prostorima sveučilišta punim mladih, veselih, pametnih ljudi, bez velike pompe i protokola, pokazali su još jednom da smo napokon postali mali, ali ravnopravan dio tog svijeta.
Riječ prijatelj i partner nije samo fraza. Upravo zato, važne su mi bile i riječi člana Predsjedništva BiH Izetbegovića. On je svjestan problema u kojima se nalazi njegova zemlja, ali naš najbliži susjed je optimist. Vjeruje da će BiH ostvariti ideal funkcionalne države ravnopravnih naroda i naći svoju budućnost u EU. A Hrvatsku vidi kao partnera i prijatelja. Dayton je bio važan, rat je završio. Ali, nova vremena nose nove izazove, nove potrebe. Zato, uz zahvalnost kreatorima Daytona, treba pogledati u budućnost regije i Europe, vidjeti što je BiH potrebno da u doglednoj budućnosti i ona bude dio tzv. zapadnog svijeta.
Naravno, da pri tome sačuva ljepotu svoje raznolikosti, da ostane mjesto gdje se sreću istok i zapad, kršćanstvo i islam, gdje Bošnjaci, Hrvati i Srbi grade državu koja omogućava legitimne ambicije svih triju naroda. Konferencija, svi njeni sudionici, posebno veterani daytonskog procesa na čelu s predsjednikom Clintonom i njegovom državnom tajnicom Albright takvoj su viziji BiH dali novi poticaj.
Preuzeto sa www.vecernji.hr