Treba li mijenjati zakon i omogućiti kemijsku kastraciju za već osuđivane silovatelje i pedofile za koje je velika vjerojatnost da će opet silovati i(ili) seksualno zlostavljati djecu? Je li kastracija kod višestrukih silovatelja jamstvo da opet neće napasti žrtvu? I kako se odnositi prema zahtjevima osuđenih osoba da se sami podvrgnu kastraciji?
Ta pitanja se nameću nakon što je u Slobodnoj Dalmaciji objavljeno da je zadarski silovatelj i pedofil (38) uputio već ranije Upravi za zatvorski sustav zahtjev da mu plati kemijsku kastraciju. Svoj je zahtjev obrazložio time da kad iziđe iz zatvora želi nastaviti živjeti normalnim životom i misli da je kastracija jedini način za to, jer u mjestu gdje živi nitko ne želi s njim razgovarati, a majke ispred njega sklanjaju djecu.
Inače, osuđen je zbog silovanja supruge i njezina 15-godišnjeg brata, a zahtjev za kastracijom mu je odbijen te je upućen na psihoterapiju.
Odvjetnik Veljko Miljević ističe da se kastracija, ako je netko spreman podvrći joj se, ne kosi sa slobodama i pravima.
- Takvi ljudi imaju grižnju savjesti zbog onoga što nose u sebi i zato što će opet doći u situaciju da naprave kazneno djelo, pa su neki od njih voljni dobrovoljno pristati na kemijsku kastraciju - kaže Miljević
Korisna mjera
Što se tiče prisilne kemijske kastracije, ima razloga i za i protiv, no Miljević smatra da multidisciplinarni tim u diskusiji treba dati odgovor na to pitanje.
- Kastracija u nas nije uvrštena u sigurnosne mjere koje sud može izreći, iako imamo zakonski temelj da je se uvrsti u sigurnosne mjere zbog ljudi s utvrđenim psihičkim stanjem za koje postoji velika opasnost da će opet silovati i tako činiti teška kaznena djela. Nečija sloboda uvijek je ograničena pravima drugih osoba. Ne može biti veće pravo silovatelja od prava djece koja su mu bila žrtve. Što ćete nekoga tko je šest puta silovao pitati hoće li se dobrovoljno kastrirati - kaže Miljević i dodaje da treba pitati liječnike ugrožava li kastracija nečije zdravlje i život i ako je odgovor ne, a njome se osuđenik lišava nečega što ga tjera na kaznena djela, u tom je slučaju kastracija korisna mjera.
Od europskih zemalja, kemijsku je kastraciju pedofila ozakonila Poljska. U Americi se primjenjuje kemijsko liječenje pedofila injekcijama koje smanjuju spolnu želju.
No, tamošnja su istraživanja pokazala da ako takvo liječenje odnosno kemijska kastracija nisu dragovoljni, povećavaju agresivnost silovatelja.
Sutkinja za mladež zagrebačkog Županijskog suda Lana Petö Kujundžić je protiv kastracije.
- Medicinska je struka pokazala da je agresivnost ta koja nekog nagoni na kaznena djela, a kastracijom nećemo spriječiti agresivnost, jer nije nužno da će silovatelj silovati samo spolnim organom. Zato sam protiv kastracije jer ona neće riješiti problem, jer će počinitelj moći silovati i na neki drugi način, ako već ne može spolnim organom. Zalažem se za psihosocijalni tretman pedofila i silovatelja, koji će shvatiti da to više ne smiju činiti i koji će biti pod nadzorom struke - kaže sutkinja Petö Kujundžić.
I bivša dječja pravobraniteljica Ljubica Matijević Vrsaljko protiv je kastracije te kaže da je to gruba intervencija u nečije zdravstvene potencijale, a zbog preveniranja kaznenih djela.
- Ja sam za oštro kažnjavanje pedofila i silovatelja, za nadzor takvih počinitelja i za registre, ali nikad ne bih potpisala niti lobirala i provodila kastraciju.
Blokirani muški hormoni
U medicinskom smislu, kastracija muškaraca podrazumijeva blokiranje djelovanja testosterona, muškog spolnog hormona koji luče muški spolni organi odnosno testisi. Endokrinolog Zavoda za endokrinologiju Interne klinike KBC-a Zagreb dr. Zlatko Giljević kaže da se kastracija može učiniti na dva načina.
– Do tzv. kemijske kastracije dolazi uzimanjem antiandrogenih lijekova koji blokiraju djelovanje muških spolnih hormona. Kemijska kastracija može biti privremena odnosno dok muškarac uzima lijekove nema ni djelovanja testosterona. A kada se prestane s uzimanjem lijekova hormoni i njihova funkcija se normaliziraju. Druga je metoda trajna jer se radi o kirurškoj kastraciji odnosno o operacijskom uklanjanju testisa ili, stručnim jezikom, o orhidektomiji. Jasno je da uklanjanjem testisa nema više ni muških spolnih hormona, pa muškarac, među ostalim, gubi spolnu želju i nagon, gubi mišićnu masu, počinje se debljati – objašnjava dr. Giljević.
Ističe da se u medicini kastracija, kirurška ili kemijska, koristi kod dijela muškaraca koji obole od karcinoma prostate koji je hormonski ovisan.
Naime, rast zloćudnoga tumora prostate može biti povezan s djelovanjem muških spolnih hormona, pa se u dijela pacijenata blokiranje funkcije testosterona može koristiti i kao učinkovita terapija.
Preuzeto sa www.vecernji.hr