Odlazak pape Benedikta u liberalnom dijelu Katoličke crkve doživljavaju i kao novu priliku za ekumenizam, za nastavak dijaloga s drugima, koji u osam godina ovoga pape, ocjenjuje se u tom dijelu Crkve, nije bio unaprijeđen. A u nastojanju da se nakon tisuću godina iscijeli rana nastala podjelom Crkve 1054. godine, jedan je od ključnih prostora upravo ovaj naš – pomirenje u BiH i pomirenje Hrvata i Srba. Ove godine u listopadu u Nišu slavi se 1700 godina od Milanskog edikta, licence slobode za kršćane izdane 313. godine, pripremaju se u Srbiji i velike predstave u čast Konstantina Velikog, koji je edikt izdao i u pravoslavlju je proglašen svecem. Ključno je pitanje hoće li na proslavu u Niš doći ruski patrijarh Kiril, a zasad još nema mogućnosti da papa posjeti bilo Srbiju bilo Rusiju, zemlje u kojima je pravoslavlje ponovo oživjelo i sad je najjače, a susreti katolika i pravoslavaca na vrhu odvijaju se na crti Rim – Carigrad. Papa Ivan XXIII. otvorio je vrata Katoličke crkve na Drugom vatikanskom saboru, odustajući od zahtjeva da se pravoslavci i ostali vrate u krilo Vatikana i otvarajući dijalog, a njegov nasljednik Pavao VI. prvi je papa koji je ideju proveo u djelo i koji se sastao s carigradskim ekumenskim patrijarhom Atenagorom, bilo je to 1964. godine u Jeruzalemu, 526 godina nakon zadnjeg takvog susreta. Uskoro je, 1965. godine, na red došlo i obostrano ukidanje anatema izdanih devet stoljeća ranije, 1054. godine, a onda je uslijedilo i putovanje Pavla VI. u Carigrad i uzvratni posjet Rimu 1967. godine.
Papa bez Rusije i Srbije
Papa Ivan Pavao II. za svog je dugog pontifikata uspio posjetiti 126 zemalja, ali ne i Rusiju, Kinu ili Srbiju, iako je neke druge pravoslavne zemlje posjećivao. I potkraj prošle godine, kad se govorilo o mogućnosti posjeta pape Benedikta Srbiji, tamošnji je patrijarh Irinej izjavio da bi bilo lijepo kad bi Benedikt prije dolaska u Srbiju posjetio Jasenovac i ispričao se zbog uloge Katoličke crkve u zločinima NDH. Proizlazi tako da je Jasenovac neuralgična točka pomirenja katolika i pravoslavaca, dok se sa zapada ne inzistira suviše na ulozi koju je Srpska pravoslavna crkva odigrala u 2. svjetskom ratu, podržavajući velikosrpski četnički pokret te u napadu Srbije na Hrvatsku 1991. godine i koja nije bila na crti mira, nego se iz Srbije sa svećeničkim blagoslovom kretalo u rat. Pri tome su srpski episkopi tražili spajanje svih teritorija na kojima žive Srbi u tzv. Ujedinjene srpske zemlje, svetosavski nacionalizam pokušavao je umiriti patrijarh Pavle, ali i on je početkom rata 1991. godine ustvrdio da Srbi ne mogu s Hrvatima živjeti zajedno ni u kakvoj državi, ni u kakvoj Hrvatskoj.
O ulozi Pravoslavne crkve u ratu govori i fotografija vladike Filareta sa strojnicom na ramenu ispred oklopnog vozila. Filaret je bio pravi Goebels, pozivao je u rat, donosio pred kamere dječje lubanje tvrdeći kako su Muslimani ubili djevojčicu pred očima majke... \"Budimo ljudi, iako smo Srbi\", pokušao je pozvati prvi svećenik te crkve, patrijarh Pavle, ali u vrijeme kad je Hrvatska priznata, u siječnju 1992. godine, Sabor Srpske pravoslavne crkve donosi odluku da ne priznaje granice između jugoslavenskih republika. Pri svemu tome ne treba zaboraviti ni da su pravoslavne crkve organizirane u granicama država, te da Srpska pravoslavna crkva obuhvaća i eparhije u Hrvatskoj ili Crnoj Gori, gdje traje spor o osamostaljenju crnogorske pravoslavne crkve, koja je bila autokefalna do 1920. godine. Osim toga, pravoslavlje u Srbiji, svetosavlje, zapravo djeluje i politički, kaže Juraj Kolarić, profesor emeritus zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta i autor djela posvećenog ekumenizmu, Ekumenske trilogije.
Katolička crkva u Hrvata, pak, ima i geopolitičko značenje, na granici katoličanstva i pravoslavlja, pa se i time može objasniti što se Hrvati i dalje u tako visokom postotku – 86 posto – izjašnjavaju katolicima, što podsjeća samo još na Irsku ili Poljsku, kojima je katoličanstvo služilo i kao štit i način održanja pod udarom anglikanaca ili pravoslavaca, Engleza i Rusa, dok u Njemačkoj, primjerice, i Katolička crkva i druge kršćanske crkve ovih godina gube desetke tisuća vjernika.
Tri posto nesuglasja
Dok Srpska crkva nikako da prelomi i primi rimskog biskupa, ovih je dana niški vladika Jovan, obilježavajući rođendan Konstantina Velikog 27. veljače, u rodilištu čekao rođenje prvog dječaka tog dana, no prvi dječak neće ponijeti ime po Konstantinu, jer se prvi rodio mali Kinez...
– Uoči promjene na čelu Ruske pravoslavne crkve početkom 2009. godine očekivalo se da bi novi patrijarh Kiril mogao unijeti novo ozračje u Pravoslavnu crkvu i otvoriti mogućnost dijaloga, ali nije bilo tako – kaže Kolarić koji je Kirila i upoznao u Moskvi prije nego što je ustoličen na čelo Ruske pravoslavne crkve.
Kiril oklijeva i u dolasku u Srbiju, pa ga ovih dana i srpski patrijarh Irinej pokušava nagovoriti da dođe u Niš, ali zasad bez uspjeha, iako je Irinej ispunio uvjet i prvi posjetio Moskvu. Tamo je lani bio i tadašnji talijanski premijer Mario Monti, sastao se s patrijarhom Kirilom koji je izjavio da je zainteresiran za dijalog s katolicima. Hoće li dijaloga biti, zasad je rano reći, iako, zapravo, samo tri posto nesuglasja dijeli katolike i pravoslavce. To su pitanja primasa i papinske jurisdikcije. Ocjenu da je 97 posto pitanja koja priječe ujedinjenje Katoličke crkve s pravoslavnim crkvama prevladano iznio je njemački teolog Gerhard Ludwig Müller, kako je to u knjizi intervjuu s Benediktom XVI. napisao njemački novinar Peter Seewald. Knjiga \"Svjetlo svijeta\" objavljena je 2010. i Gerhard Ludwig Müller je tada još bio biskup. No, Benedikt XVI. je Müllera (65) u ljeti 2012. godine imenovao pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, one kojoj je bio kao kardinal Ratzinger na čelu od 1981. do 2005. Dakle, čuvar katoličkog vjerskog nauka drži kako nema mnogo i prije svega ne nepremostivih podjela između katolika i pravoslavaca.
Zajednička molitva
\"Prvi i najbrži način svjedočenja jedinstva među podijeljenim kršćanima jest zajednička molitva\", rekao je Benedikt XVI. u siječnju ove godine. \"U zajedničkoj molitvi kršćanske zajednice zajedno staju pred Gospodina i, postajući svjesne proturječja nastalih podjelom, očituju volju da budu poslušne njegovoj volji, utječući se s pouzdanjem njegovoj svemoćnoj pomoći. Zajednička molitva stoga nije voluntaristički ili isključivo sociološki čin, nego je izraz vjere koja sjedinjuje sve Kristove učenike\", kazao je Benedikt XVI. i naglasio kako je osim molitve potrebno i djelovanje, i to djelovanje ljubavi. Potrebno je zajedničkoj molitvi dodati i konkretna djela zajedničke solidarnosti.
Benedikt XVI. je 25. siječnja 2013. primio članove Mješovite međunarodne komisije za teološki dijalog između Katoličke crkve i istočnih pravoslavnih crkava. Ta komisija osnovana je 2003. godine i u tih deset godina razriješeni su mnogi čvorovi. Papa je rekao da su sadašnji susreti bili usredotočeni na zajedništvo i komunikaciju između crkvi u prvih pet stoljeća kršćanstva, a poželio je da se odnosi među crkvama razvijaju u bratskom duhu suradnje.
Prvi među jednakima
Dok je bio profesor u Bonnu i Regensburgu, među Ratzingerovim učenicima bilo je pravoslavnih studenata s kojima se sprijateljio.
\"I katolici i pravoslavci imaju istu starocrkvenu temeljnu strukturu\", kazao je papa teolog, koji je iz svoga grba uklonio tijaru kao simbol moći, a iz papinskih naslova izbrisao je oznaku \"patrijarh Zapada\", a Biskup Rima je prvi među jednakima. Istina različito je tumačenje izraza \"Prvi među jednakima\", dakle pitanje primasa. \"Prvi među jednakima nije točno ona formula u koju mi katolici vjerujemo. Papa je prvi i ima specifične funkcije i zadaće. U tome smislu nisu svi isti. \'Prvi među jednakima\', to bi pravoslavlje bez odlaganja prihvatilo. Ono priznaje da je Biskup Rima protos, prvi, to je već utvrđeno na saboru u Niceji. Ali pitanje je upravo ovo: ima li on specifične zadaće ili nema?\", kazao je Benedikt XVI.
U dekretu \"Dominus Iesus\", još kao kardinal Ratzinger, napisao je 2000. godine kako postoje posebnosti koje onemogućavaju potpuno zajedništvo Katoličke crkve s pravoslavnima. A ta posebnost je da pravoslavni \"ne prihvaćaju katolički nauk o primasu\". To znači da pravoslavne crkve nisu u povezanosti s papom. Benedikt XVI. drži i da je nedostatak jedinstva među pravoslavnim crkvama njihov unutarnji nedostatak.
U knjizi \"Svjetlo svijeta\", Benedikt XVI. kaže kako ne bi bio toliko hrabar kao biskup Müller, kojeg još nije promovirao u nadbiskupa i pročelnika Kongregacije za nauk vjere, kazati da \"nam nedostaju još tri postotka\".
\"Postoje ponajprije goleme povijesne i kulturne razlike. Osim pitanja nauka treba učiniti još mnogo koraka u srcu. Bog u tome smislu mora još mnogo raditi sa nama. Zbog toga se ne bih usudio davati nikakva proroštva o vremenu\", kazao je Benedikt XVI. u knjizi \"Svjetlo svijeta\" i naglasio kako je \"važno da se stvarno ljubimo, da smo u unutarnjem jedinstvu, da se približavamo jedni drugima, da radimo jedni s drugima što više možemo\".
Kardinal Silvio Oddi (1910.-2001.), koji je bio nuncij u Beogradu kada je Tito prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom i protjerao ga iz Jugoslavije, svojedobno mi je vrlo slikovito kazao kako on vidi eventualno ujedinjenje Katoličke crkve i pravoslavnih crkvi.
\"Dvije crkve idu paralelno, a paralele se u beskonačnosti spajaju. E, negdje u beskonačnosti ćemo se spojiti\", kazao mi je Oddi. Tada na Petrovoj stolici još nije bio Benedikt XVI., koji je, prema ocjenama dijela promatrača, ekumenskim pregovorima dao novi poticaj.
\"Katolička crkva i pravoslavne crkve čine progrese prema \'potpunom\' međusobnom priznanju kao \'Crkve sestre\', što će im omogućiti dolazak do jedinstva u različitosti, prema modelu koji je Benedikt XVI. načinio svojom odlukom u prihvaćanju u cijelosti anglikanske zajednice kojoj omogućava zadržavanje njezina identiteta i tradicije\", priopćeno je poslije susreta u Beču mješovite međunarodne komisije za dijalog između katolika i pravoslavaca.
Mješovita komisija
Razgovaralo se o ulozi pape prije podjele u 11. stoljeću. Sastanku su, uz ostale, prisustvovali metropolit Hilarion, koji je praktički ministar vanjskih poslova moskovskog patrijarha Kirila, te bečki nadbiskup kardinal Christoph Schoenborn, mogući budući papa. Rasprava je uvijek bila na istu temu – primas Rimskog biskupa.
Tri posto razlika nije nepremostivo. Kada će se paralele spojiti? I hoće li novi papa raditi na tome?
>> Kardinali će ostati u Vatikanu: Prvi je sastanak već u ponedjeljak
Preuzeto sa www.vecernji.hr