O boravku poznatog pjesnika Tina Ujevića u Sarajevu kružile su brojne anegdote, a njegovim su se stihovima inspirirale generacije sarajevskih pjesnika. Iako je u tom razdoblju napisao neke svoje najznačajnije stihove, malo je u povijesti grada ostalo njegovih tragova. Osim ulice u kojoj se nalazi Dom policije iznad Velikog parka u Sarajevu koja nosi ime velikog pjesnika, još jedna uspomena na njega nalazi se u blizini kultne sarajevske pivare. Ta nazovimo je spomen-ploča nalazi se na jednoj trošnoj zgradi do koje se sve do kraja rata i nekoliko godina nakon završetka nalazila kultna kavana poznata pod imenom „Kod Sameka“.
Upravo u toj zadimljenoj kavani veliki pjesnik je znao satima sjediti, ispijajući svoje vino uz mnoštvo popušenih cigareta i slušati o čemu njezini gosti pričaju.
Kod Sameka do zore
Kuća u kojoj se nalazila kavana danas je srušena, a na fasadi susjedne zgrade nalazi se mesingana ploča koja svjedoči da je nekad veliki Tin Ujević tu dolazio i provodio svoje sarajevske dane. Sve do pred rat u ovoj krčmi, jer doista je na to i sličila, okupljali su se pjesnici, boemi, ili pijanci kojima je poezija bila tek alibi za rakiju, galamu, kavu, društvo... No, dolazili su kod Sameka i oni koji su nakon zatvaranja svih kavana u gradu željeli dočekati zoru uz takozvanu posljednju čašicu do sljedeće prilike, te oni koji su bili skloni kocki. Naime, poznato je kako se na zadnju tombolu dolazilo upravo kod Sameka, a nju su zvali popularno „vadiona“. Ta „vadiona“ je trajala sve do zore.
U zoru oni koji su se „izvadili“ kretali su kući veseliji u odnosu na one koji su se još više zavalili u dugove nakon „vadione“. No, važnim se čini i spomenuti da se kavana Samek nalazila točno preko puta franjevačkog samostana sv. Ante na Bistriku, u koji je Tin Ujević često dolazio kao u blizini rezidencijalne palače Konak. Kada je, pak, riječ o samom gradu Sarajevu,
Tin Ujević ga spominje tek u jednoj pjesmi s karakterističnim naslovom “Most na Miljacki”. U toj pjesmi opisuje se dio gradske jezgre, koju čine današnje ulice Kulovića i Čobanija. Za Tinov sarajevski boravak karakteristično je svakako bilo i to kako je tu doživljavao i svakovrsne šikane. Abdulah Sidran posvetio je jednu svoju pjesmu slučaju kad su malograđani optuživali pjesnika kako im sramoti grad.
Pjesnik genijalnih stihova
Tako je izvjesni odvjetnik Ambroz Dražić, u tadašnjem listu Večernja pošta, Tina Ujevića nazvao “parazitom”, a njegovo djelo “bljuvotinom duševnog siromaha”. No, nije prošlo ni osamdeset godina otkada se to dogodilo, a danas nitko nema pojma tko je bio taj ugledni odvjetnik Dražić, dok “parazit” svaki dan sve jače i jače živi svoju vječnost u svojim neprolaznim stihovima. I upravo je to tako kaže i najpoznatiji hercegovački pjesnik Sarajlija, Mile Stojić.
- Općenito su mi se uistinu odurnim doimale stvarne anegdote o pjesniku odrpancu, jer su bile u totalnoj diskrepanciji s njegovim genijalnim stihovima i jer su ih najčešće pričali ljudi koji, osim, eventualno „Svakidašnje jadikovke“ ni jednu njegovu pjesmu nisu ni pročitali, pripovijeda Mile Stojić. Još jedan pjesnik hercegovačkih korijena, Ivan Kordić, napisao je o zanimljivoj zgodi kada mu se Tin Ujević ukazao u ratnom Sarajevu. - Ne znam zašto baš tada, u jesen 1994. godine žureći mostom Čobanija, između Narodnog pozorišta i kavane „Dva ribara“ ugledah živa i zdrava Tina Ujevića kako spokojno otpuhuje dim cigarete žureći uz Miljacku i ne obazirući se na zlokobne snajperske hice što su fijukali, napisao je jednom zgodom pjesnik Ivan Kordić.