Živimo u vremenu za koje će povijest govoriti da je to bilo razdoblje velikog prevrata i sudbonosnog prijeloma. Mislim na razdoblje devedesetih godina prošlog stoljeća kada se, sam od sebe, srušio rigidni komunistički poredak, kada su se eruptivno počele rađati nove-stare države u potrazi za povijesnim, kulturnim i duhovnim identitetom. Naravno, i za svojim potisnutim, u mnogim zemljama i porobljenim suverenitetom.
Unatoč upornom i dosljednom krivotvorenju povijesti i ideološkom usmjeravanju, ništa nije zaboravljeno. Narodi su se prisjećali svojih davnih uspjeha i stradanja, svojih tlačitelja i osloboditelja, svojih davnih državnih tvorevina, banova i kraljeva i njihovih nekadašnjih granica. Druga polovina prošloga stoljeća pokušala je ispraviti pogreške versaillesko-jaltskog poretka.
Krv je potocima potekla!
Komunizam je bio velika i bolna točka za jedan dio naše povijesti. Tu ideološku rigidnu tvrđavu nije srušila vojna sila, nego ljudski duh i otpor unificiranoj ideologiji, a odmah zatim i dirigiranoj ekonomiji. Jan Palach, češki domoljub, student povijesti na Karlovu sveučilištu, nakon invazije pet zemalja Varšavskog pakta, 16. siječnja 1969. godine, usred Praga zapalio se i postao simbol svoje drevne češke domovine. Na valovima praškog proljeća i žrtve Jana Palacha, u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu oglasio se studentski duh i bunt. Zapuhali su vjetrovi slobode. Okoštale strukture počele su se lagano otapati. Oblak koji se nadvio nad porobljenim zemljama počeo se lagano razilaziti.
Slobodno možemo reći da je na našim i znatno širim europskim prostorima druga polovina prošlog stoljeća bila vrijeme velikog praska, raskrižja, velikog izazova i još većih očekivanja. Srušene su granice helsinških, versailleskih i jaltskih tvorevina, rastvorila se nova stranica europskog kontinenta.
U američkoj Deklaraciji o neovisnosti objavljenoj prije tri stotine godina (1776.) kaže se da je Stvoritelj dao čovjeku, tako i svakom narodu, pravo na slobodu. Na valovima ove deklaracije potlačeni narodi počeli su bježati ispod “bratskog zagrljaja” i odmicati se od nametnute ideologije.
Padom komunističke vlasti pala je i struktura koja je izgrađivala specifičnu školu životnih vrijednosti i modela ponašanja. Bila je to izopačena struktura koja je ideologiju podigla na razinu vjere i religije. Bila je to struktura koja je negirala prirodne životne intencije naslonjene na stoljeća minule tradicije. Nakon rušenja Berlinskog zida i sustava koji je simbolizirao, na takvim političkim, gospodarskim, kulturnim i duhovnim razvalinama oslobođeni narodi počeli su raditi na stvaranju novog poretka, novih suodnosa koji će jamčiti vrijeme mira i napretka.
Ljudska misao i ljudske navike ne mogu se promijeniti preko noći. Ne mogu ni za jedno desetljeće, najčešće ne mogu ni za jedno stoljeće. Za izgradnju novog poretka i novog sustava vrijednosti potrebno je dulje vrijeme. E, sada, kada se svijet oslobodio uniformirane ideologije i dirigirane ekonomije, pojavile su se nove težnje za dominacijom, diobama i stvaranju interesnih zona. Povijest nas uči da su to procesi koji u svom nastanku vode prema novim nesporazumima – moguće i novim sukobima. Iskrivljena tumačenja povijesti, uvijek i na isti način, vode u razmirice koje su, u pravilu, iskre novoga nesporazuma.
Najbolji primjer za to je Bosna i Hercegovina – parcelirana, umorna i ponižena zemlja iz koje, i dandanas, plamte nejasnoće i ozbiljni nesporazumi.
Iskustva iz 1941. i 1991. godine nisu uspjela nesporazume u bocu utjerati i primiriti ih. Oni drijemaju, uskrsavaju i čekaju procese novih razvrstavanja. Snagom političkog autoriteta potiču ih oni koji, Urbi et Orbi, iz punih pluća i na sav glas, nekažnjeno govore da tvorevina kao što je naša zemlja ne treba postojati. Na ovakve izazove aktualna politička vlast mora naći odgovor. Pitanje je može li se ona, ovakva kakva jest, odlučno i uspješno oduprijeti najavljenim promjenama.
Ja mislim da ne može!
Koju ćemo ulogu dodijeliti prošlosti? Zaboraviti je ne možemo i ne smijemo.
To znači da se u svoju povijest ne smijemo preseliti, pretvoriti se u naše pretke, rekonstruirati prilike u kojima su oni bili, neprestano se mučiti s njihovim mukama i porazima niti smijemo prekomjerno slaviti njihove pobjede. Prošlost ne smije biti naše polazište.
Neprestano se vraćati u prošlost, u kosovske i krbavske bitke, znači izgubiti nadzor nad samim sobom. Genocidni zločini iz Jasenovca i Srebrenice moraju biti opisani u dramama i romanima, zabilježeni na kazališnim daskama i filmskim trakama.
Filmovi “Dara iz Jasenovca” i “Quo vadis, Aida” ne smiju biti poticaj i za nova razračunavanja. Drukčije ponašanje vodi nas u vrtlog krvnih osveta, u vrijeme u kojemu će novi naraštaji popravljati ono što su uradili njihovi djedovi i očevi.
Tom vrtlogu nema kraja!
Naša zemlja, svatko to vidi, nalazi se na rubu nove nesreće.
Negdje u dubini kolektivne svijesti živi zapletena misao o potrebi prekrajanja granica.
U jednom dramskom tekstu glumac širokih ramena, razbarušene vanjštine, prosijede brade, dubokog pogleda i hrapavog glasa razgovara sa svojom zamišljenom kćeri i govori joj:
- Kćeri moja, ovdje nema dobra.
Ovdje nema sreće.
- Kako to, otkud takav pesimizam?
- Slušaj, kćeri. Znaš li ti što bi trebalo uraditi? Odmah uraditi, dok još nije kasno.
- A što bi to trebalo?
- Muslimane i ovo malo Hrvata što je ostalo treba protjerati.
- Što govoriš?
- Kada protjeramo Muslimane i Hrvate, odmah treba protjerati nas, Srbe.
Sve do jednog! A onda u ovu lijepu zemlju dovesti normalan narod, neka živi i uživa na Uni i Sani, Neretvi i Drini, na Jahorini i Bjelašnici, na Vlašiću i neumskoj rivijeri. Neka uživa kada mi ne znamo!