Kada čovjek u zrelim godinama pročita veličanstvena djela nenadmašnog ruskog književnika Fjodora Dostojevskog (1821. – 1881.), naići će na stranice za koje bi bilo bolje da nikada nisu napisane. Pogotovo objavljene. Iza ovog književnika stoji veliki narod, ukrajinsko plemstvo, veliko prostranstvo, moćna vojska i velika Rusija. Samo stoga lakše je postati velik i ostati nedodirljiv.
U književnim djelima Ive Andrića nema promašenih stranica i nitko dobronamjeran ne može ih pronaći. Iza ovog književnika stoje mali narodi koji se oko njega, kao i oko svega drugog, cijelo stoljeće spore, prepiru i ratuju.
Po svemu sudeći, još jednom će, ako ih koronavirus ne dovede pameti i ako u ropotarnicu povijesti ne otpreme ljude plitke pameti i krivog nauka koji nas guraju u nove sukobe. S njima kakvi su na nemirnom Balkanu brončane biste i kamena spomen-groblja nisu duga vijeka. Bronce će ponovno biti porušene, a stara groblja, po dužini i širini, bit će popunjena. S njima dobra nema i neće ga biti.
Uz Ivu Andrića mali je prostor. U susjedstvu rodnog kraja sa zapadne strane je Republika Hrvatska, koja na zemljopisnoj mapi Europe stoji kao stara dama raširenih nogu – od Iloka do Konavala – među koje se uvukla nabrekla Bosna, a s istoka – virusom osvajanja tuđih granica zaražena Srbija, koja bez Kosova i s uzburkanim vodama Dunava – Vojvodinom, izgleda kao razgrađen plot, kao ogoljeno stablo kad oluja prođe – kako pjeva Antun Branko Šimić.
A njegova rodna Bosna, čudno ustrojena i sklepana državna zajednica, škripi na sve strane.
Dvadeset i pet godina živi bez jasnih zakona, čvrstog pravnog poretka i s narodima koji bi željeli da takva nije. Zato luta i lutat će sve do sudnjeg dana, ako se još ove godine ne ustroji po volji njezinih naroda.
Unatoč svemu, Ivo Andrić jedinstvena je književna pojava, princ bez dvorca, princeza i posluge – zlatno Nobelovo pero, došlo niotkud.
Kada sam kod ovog – niotkud, evo jedne prispodobe. Umoran od puta i uzbuđen zbog dodjele najvećeg književnog priznanja, zastao je u Beču kod svog prijatelja, glasovitog austrijskog književnika.
Doček je bio veličanstven. Carski! Bečki!
“U jednom času”, priča Andrić, “obrati mi se prijatelj s pitanjem: - Dobro, Ivo, mi smo prijatelji, mogu li Vas nešto pitati? - Pitajte - odgovorih mu.
- Je li istina da ste Vi rođeni u Bosni?
- Da, da, ja sam Bosanac s dna kace. Ja sam otud gdje se ponosno pjeva: Vilenica Bukovicu pita, što li mi se Travnik zamaglio – ili gori ili ga nešto mori, odgovorio sam u dahu.”
Eto, taj umišljeni Austrijanac, k tomu još i književnik, vjerovao je da naš čovjek ne može biti ništa drugo nego nepismena, neobrazovana – nikakva osoba. Baš onako kako je Levendl, austrijski namještenik, pisao nadređenom barunu u Beč: “Živim među divljacima, prljavim i neukim ljudima, u zemlji koja se nikada neće civilizirati. Molim Vas za pomoć i premještaj. Makar u okolicu Sarajeva.”
U posljednjih dvadesetak godina našom zemljom upravljaju visoki predstavnici, rođeni Austrijanci.
Čime se njihova svemoguća vlast može podičiti?!
Možda uništenjem suvremeno uređene televizijske postaje Erotel, tenkovskim uništenjem privatne, najbolje – Hercegovačke banke, nizom nepravednih odluka kojim su malobrojniji narod sveli na pojam krpene lopte za nabijanje, kako se kome ona stvar digne i volja prohtije.
“O, sram i grdoba”, pjeva stari pjesnik Aleksa Šantić.
Kada književnik iz malog naroda, za koji Heren piše da to nije rasa nego prirodna stihija, obična zemljopisna pojava, a nikakav povijesni pojam, dakle, iz zemlje bez punog imena, prezimena, tradicije, ugleda i utjecaja, pokori cijeli književni i intelektualni svijet, onda je to ono što je teško opisati.
Još teže je shvatiti da ni nakon pola stoljeća od smrti nobelovac nije dobio društveno priznanje koje mu pripada. Narodna vlast u Federaciji misli da njegovo ime nije dostojno naziva škole, ulice, trga, a okitio se imenima hajduka, uskoka, ratnih zločinaca i baraba, za koje ni u susjednoj mahali nitko nikada, posebno po dobru, nije čuo.
Baš zbog toga ponosan sam na Maticu hrvatsku koja je, mala i nemoćna, ponizno oborila glavu, pružila ruku i isprosila sredstva da bi Ivi Andriću i Vladimiru Prelogu u središtu Mostara podigla dostojna spomen-obilježja.
Oni danas predstavljaju simbole zemlje i grada. Njihov park, Park nobelovaca, postao je nezaobilazno mostarsko turističko odredište.
Ovom kolumnom odlučio sam kratko, što je moguće kraće, prošetati životnom stazom našeg nobelovca, od višegradske kasabe do Sarajeva, Zagreba, Beča, Berlina, Stockholma i Beograda, potpuno svjestan da sam zaplovio nemirnim vodama različitih viđenja, tumačenja, osporavanja do odricanja. Duboke su ovo vode kojima će se dugo plivati i tragati zanimljivim, slojevitim i uzbudljivim životom.
U posljednje vrijeme pojavila su se tri zanimljiva književna djela: “Andrićevština” Rusmira Mahmutčehajića, “U plamenu svjetova” Michela Martensa i “Andrićeva skala užasa” Svetislava Basare.
Uglavnom, ima se što pročitati i na najbolji način vidjeti nepremostive razlike. Za knjigu “Andrićevština” bilo bi najbolje da nikada nije napisana, a pogotovo objavljena. Ne knjiga, nego nijedna njezina stranica.
Neprijeporno je samo ono što je zapisano u matičnim knjigama rođenih u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Travniku. U drugom svesku, na stranici šezdeset i sedmoj, pod rednim brojem 70, župnik Juraj Pušek zapisao je da je na dan 9. listopada 1892. , od oca Antuna i majke Kate, rođene Pejić, katolika, rođen sin koji je dobio krsno ime Ivan.
Povijest Višegrada i život u obitelji tete Ane ovjekovječio je u romanu “Na Drini ćuprija”: ljudi su u kasabi brbljivi, a život im je pun jada i komičnosti.
Kada je kao književnik stasao, osnovnoj školi u Višegradu darovao je značajna sredstva za obnovu njezine biblioteke. Odužio se godinama svog djetinjstva.
Kao mlad i buntovan sarajevski gimnazijalac, Ivo Andrić postao je pripadnik, jedno vrijeme i predsjednik, Tajne omladinske organizacije koja se zalagala za oslobađanje zemlje od austrougarske dominacije i eksploatacije. U mladenačkom zanosu, u 18. godini života, išao je na Bobovac pokloniti se sjenama drevnih bosanskih kraljeva.
U dnevniku (1912.), kao dvadesetogodišnjak, piše: “Kako je lijepo što se zatežu tajni konci pobune. Kako radosno slutim dane velikih djela.”
Sanjao je slobodu svoje zemlje. Bio je izvrstan učenik iz svih predmeta. S računicom i njezinim varijacijama imao je neprilika. Jedne godine pao je na popravni ispit. Jedne druge morao je obnoviti cijelu godinu. U to vrijeme, na njegovu i zajedničku sreću, u sarajevskoj gimnaziji radio je dr. Tugomir Alaupović. Travničanin, k tome još i pjesnik. On je mladića plemenita kova poticao, štitio i u njemu slutio budućeg velikog književnika.
Godine 1913. Ivo Andrić upisao se na Mudroslovni fakultet kralja Franje Josipa u Zagrebu. Sa stipendijom Hrvatskog kulturnog društva Napredak, u novoj sredini i novim okolnostima, nastojao je urediti život. Tu su se i začeli njegovi nesporazumi sa Zagrebom, a potom i cijelom Hrvatskom. Prijateljima piše da je Hrvatska lijepa, ali pogažena i ponižena zemlja, povijesnim apsurdom bačena u ropstvo, varana, izrabljivana i napola dekroatizirana. U Zagrebu se družio s mladim piscima i starijim slikarima, a emotivno dopisivao s mladom violinisticom Eugenijom Gojmerac.
“Jučer sam pomagao čistiti livadu. Sa župnikom u Ovčarevu seoske momke i djevojke učim pjevati Muku Isusovu. Moja mama je sretna. Tri godine me nije vidjela. Naizmjenično plače, miluje me i smije se. Kao majka! U samostanu sam upoznao fra Marka, fra Petra, fra Serafina, velike ljude. Ako se meni što dogodi, sačuvaj me u lijepim uspomenama. Ipak, ne brini, jer bez Božje volje i odluke nijedna dlaka čovjeku s glave ne pada. Bolji dani moraju doći.”
Prijatelju i zemljaku dr. Tugomiru Alaupoviću piše:
“Cijela Hrvatska je jedna velika tragedija. Lijepo hrče. Budni su samo pjesnici i poneki atentator. Sve je zaludu, ne biva se tako lako veseo u ovoj zemlji, gdje je malo duha, gdje nikog ne poznaješ, a tebe svatko rđavo gleda. Ja odavde moram. Ja ovdje nemam nikog svog. Ovi Zagrepčani duhovno me na ražanj natiču. Još da knjiga nema, izludio bih! Definitivno – Zagreb je grad za bježanje.”
U zrelim godinama, uz zavjet šutnje od dvadeset godina nakon smrti, mlađem, intimnom prijatelju, poput starozavjetnog proroka, pripovijedao je:
“Kada se prisjetim s kakvim sam žarom prihvatio ideju jugoslavenstva i jedno vrijeme bio član Mlade Bosne, pa kada pogledam na što se ideja srozala, dođe mi da se vratim u 1914. godinu, da u baščaršijskoj gunguli pronađem Gavrila Principa, da ga odvedem na porciju ćevapa i čašu boze i da mu otvoreno kažem: - Slušaj, Gavrilo, ako misliš pucati, pucaj sebi u glavu…
A kada pomislim, što je još stotinu puta gore, u kakvim će jadima završiti jugoslavenska ideja, zažalim što sam se uopće rodio. Ne, ne pretjerujem. Jugoslaviji je odzvonilo. Ona će biti izbrisana s geopolitičke karte svijeta. Počeli su se lomiti vratovi, a brzo će i glave letjeti. Kako će samo krvavi biti plemenski ratovi koji će neminovno izbiti!
Nobelova nagrada glavu mi je spasila. Pouzdano znam da sam, uz Milovana Đilasa, bio drugi na listi za tajni odstrel. Kada bi ljudi znali koliki je napor za mene bio živjeti, lakše bi mi oprostili. Preživio sam i postao to što jesam, zahvaljujući nacionalnoj i svakoj drugoj suzdžanosti. Moja strategija bila je da ne budem ništa, ništa makar opipljivo.”
Na isti način razmišljao je i Miroslav Krleža, intelektualni gorostas koji je, kao malo tko drugi, žestoko razumio svoje vrijeme. U razgovoru s Brankom Mikulićem, političkim prvakom bivše Jugoslavije, navijestio je raspad “sklepane” državne tvorevine i govorio:
“Ne bih želio biti svjedokom onog što će se nakon Josipa Broza dogoditi. Bit će gore nego što je ikada bilo…”
I tako bi!
Srebrenica do Srebrenice!•