U članku 2. Ustava Bosne i Hercegovine propisano je kako prava i slobode predviđeni u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda imaju prioritet i da su iznad svih drugih zakona. Konvencijsko pravo, dakle, snažnije je i djelotvornije od svake druge domaće pravne norme.
Kazneno-procesno pravo naše zemlje propisuje da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, da svaka osoba ima pravo na suđenje bez odgađanja, a potom i da svatko tko je neosnovano lišen slobode ili je oslobođen kaznene odgovornosti ima pravo na naknadu štete, rehabilitaciju i druga prava koja su utvrđena zakonom.
Svakome mora biti nadoknađena šteta - tako zakon kaže i nalaže.
Pošteno je!
Kada ustavna norma kaže da su Konvencija i temeljna ljudska prava i slobode iznad svih drugih zakona, onda bi praksa Međunarodnog haaškog suda morala biti svjetlo i putokaz kako se svaki sudski proces mora provesti u što je moguće kraćem roku, kako osobu koja je neosnovano lišena slobode ili oslobođena kaznene odgovornosti treba rehabilitirati, moralno i materijalno joj nadoknaditi štetu i vratiti joj sve što je uživala prije nemilog događaja.
Kakva je praksa Haaškoga suda?
Nepravedna i nehumana!
Ilustrirat ću to primjerom iz svoga ureda.
Na početku Domovinskog rata mali prostor središnje Bosne pretvoren je u središte velikog sukoba. Rat se rasplamsao svom žestinom. Mrtvih i ranjenih civila i vojnika, srušenih i zapaljenih kuća, zgrada, bogomolja bilo je na sve strane.
Među skupinom Hrvata osumnjičenih za kazneno djela genocida našli su se Zoran i Miran Kupreškić. Optužnica je bila teška. Teža nije mogla biti. Nad glave braće Kupreškić nadvila se velika prijetnja i kazna zatvora koji može trajati do 45 godina.
Žitelji središnje Bosne, prijatelji i poznanici, bili su zatečeni. Nitko nije vjerovao da bi oni, na oca tihi, mirni i bogobojazni ljudi, u čijim genima su harmonika, folklor, pjesma, veselje i druženje, mogli učiniti neko zlo.
-Ubiti, srušiti, zapaliti? Ni govora!
Ovo je neka zabuna; u njihovim kućama žene za ručak kolju kokoš, govorili su i šalili se mještani, prijatelji i poznanici.
Što tko mislio da mislio, braća Kupreškić u pritvoru Haaškoga suda provela su četiri godine. Ni dana manje! Općinski i Županijski sud u Sarajevu, potom i Vrhovni sud, svojim pravorijecima kažu da im za četiri godine pritvora, za četiri godine izgubljene zarade, duševnih boli, patnje roditelja, supruge i djece, za troškove branitelja, odlaske do Haaga i natrag, ne pripada pravo na naknadu štete!
Njima ne pripada ništa!
Ako negativan pravorijek dođe i s posljednjeg, strasbourškog suda, jao nama! Što smo mi u očima moćnika i ovodobnih pravednika?!
U dosadašnjim haaškim procesima četrdesetak osoba bilo je osumnjičeno, optuženo i oslobođeno kazne odgovornosti. Izdržali su puste godine pritvora i zatvora, a na ime naknade štete nitko nije dobio ni jedan jedini dinar.
Nepošteno je!
Polazeći od ustavnih normi, Zakon o kaznenom postupku naše zemlje propisao je obvezujuće rokove. Ako istraga ne bude dovršena u roku od jedne godine, osumnjičenu osobu mora se pustiti na slobodu. Ako drugostupanjska presuda ne bude donesena u roku od tri godine od potvrđivanja optužnice, i tada se optuženu osobu mora pustiti na slobodu. Pritvor nakon izricanja presude ne može trajati dulje od 15 mjeseci; presuda se mora objaviti u roku od tri, a pismeni uradak dostaviti u roku od 15 dana. Tako je i drugačije ne može biti.
Nigdje i nikada!
U Haaškom sudu sve je moguće. Istraga i pritvor mogu trajati cijelo desetljeće. Prvostupanjski i drugostupanjski postupak mogu trajati nekoliko godina. Do izricanja drugostupanjske presude dr. Jadranko Prlić, dr. Vojislav Šešelj i drugi oko njih, na ovaj ili onaj način, bit će vezani uz Haaški sud desetljeće i pol.
Što će se dogoditi ako budu oslobođeni kaznene odgovornosti?
Hoće li dobiti moralnu i materijalnu naknadu, hoće li biti rehabilitirani i hoće li im biti vraćena prava koja su uživali do dana uhićenja?
Iskustvo nam govori da od svega neće biti ništa, a odmah potom nameće se pitanje: gdje je tu pravda kao temelj i podloga Konvencije o zaštiti ljudskih prava i sloboda?
Kada je u studenome 2014. na privremenu slobodu pušten dr. Vojislav Šešelj, to je kod stručnjaka kaznenog, kazneno-procesnog prava i običnih ljudi izazvalo pravu buru i nedoumicu, a kod žrtava njegova govora mržnje - ogorčenje i vulkanski bijes. Govorilo se da je dr. Šešelj teško obolio, što je upućivalo na zaključak da je na vrata njegove scheveningenske ćelije pokucao kancerogeni razarač.
Jedni su govorili da dr. Šešelj nije teško bolestan, drugi da se Sud zapleo u optužnici koju nije moguće dokazati, a oni treći - da je pobijedio njegov koncept obrane u kojemu, na poziv predsjednika Vijeća da ustane, u sudnici dubokim glasom urla:
- Ja, četnički vojvoda, trebam ustati vama, bjelosvjetska ološi! Nikada! E, sad vam j… majku svima, koliko vas god ovdje ima.
Ponašanje nakon puštanja na slobodu, pozivanje na rat i mržnju, paljenje zastave susjedne Republike Hrvatske, Europske unije i NATO saveza ostali su nekažnjeni. Nalog haaškog Tužiteljstva za ponovni pritvor ostao je nerealiziran.
U međuvremenu, dr. Šešelj uključio se u politički život Srbije.
Danas je parlamentarni zastupnik, a sutra, na predstojećim izborima, ozbiljan predsjednički kandidat. Njegovu nominaciju ne smije se podcijeniti. Jer, pogriješili su svi koji su ismijavali aktualnog predsjednika Amerike, a on sada vlada i tko zna kuda bi nas mogao odvesti.
Nakon svega ostaje pitanje: je li u pravu francuska književnica, novinarka i bivša glasnogovornica Florence Hartmann koja piše:
- U Haaškome sudu rade neodgovorni ljudi koji trebaju otići jer revidiraju povijest međunarodnih sukoba.
Pred nama je nova, 2017. godina. Godina u kojoj se očekuju dvije važne drugostupanjske odluke Haaškoga suda. Jedna se tiče sudbine dr. Jadranka Prlića i ostalih osuđenih hrvatskih visokih časnika i druga koja će riješiti enigmu zvanu dr. Vojislav Šešelj.
Svakoga četvrtka u sarajevskom Oslobođenju pročitam kolumnu Borisa Dežulovića koja počinje kako ga, po navici, u dva sata poslije ponoći, iz gostionice, nazove Kedžo ispričati mu neki vic.
I mene je prije nekoliko dana, odmah poslije ponoći, nazvao Brzi, bešumna bunska letjelica, da mi nešto povjerljivo kaže. Njegove Wikileaks antene dokučile su haaške novosti, pa ih u gluho doba noći kada, kako on misli, ne rade prislušni uređaji, želi ispričati.
Dežulevićev vic je kao i svaki drugi vic. Informacije bunskog Assangea daleko su od svake šale i svakog vica.