U Zagrebu je proteklog tjedna nekoliko dana boravila jedna literarna nobelovka, Bjeloruskinja Svjatlana Aleksijevič, kao gošća atraktivnog Festivala svjetske književnosti. Literarni nobelovci u Zagrebu i Hrvatskoj nisu česti gosti. Nažalost. Prije tri godine u Zagrebu je u sklopu Filozofskog teatra u Hrvatskom narodnom kazalištu gostovala njemačko-rumunjska nobelovka Herta Müller. Iste je godine pulski sajam knjiga i autora otvorio još jedan nobelovac, nigerijski književnik Wole Soyinka. Na pulskom je sajmu svojedobno bio i turski prozaik Orhan Pamuk, ali tada još u svojoj vitrini nije imao Nobela. Kada vam u grad stižu ugledni gosti, kao što je to Svjatlana Aleksijevič koja danas živi u egzilu u Berlinu jer još više nije bio moguć život u Lukašenkovoj Bjelorusiji, nekako je red da ih, osim obične publike, dođu pozdraviti i predstavnici javne vlasti. Pogotovo ako se radi o istaknutoj političkoj aktivistici i simbolu otpora protiv staljinističkog proruskog bjeloruskog režima kojeg je osudio gotovo cijeli tzv. slobodni svijet. I tako sam ja, naivan do srži, dolazeći u srijedu navečer u Hrvatski glazbeni zavod, gdje je Svjatlana Aleksijevič imala prvi od dva susreta sa zagrebačkom publikom, očekivao da ću u staroj i akustičnoj dvorani koju nije uspio dokrajčiti ni potres, uočiti impozantan lik našeg impulzivnog predsjednika i ljubitelja književnosti Zorana Milanovića, čovjeka koji je čak čuo i za Danila Kiša. Ali jok. U HGZ-u se predsjednik, čiji je savjetnik za kulturu također čovjek od knjige, nije pojavio. Valjda je imao važnijeg državničkog posla. No, ako je već uglednu autoricu i disidenticu propustio osobno upoznati predsjednik države, onda sam očekivao da ću u prestižnoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani naići bar na predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, čovjeka koji od svih naših političara najčešće dolazi na kulturna događanja, doduše uglavnom kazališna. No, u HGZ-u se te srijede nije pojavio ni Jandroković. A kad već razgovor nobelovke i Miljenka Jergovića nisu slušali prvorangirani i drugorangirani čovjek u državi, bi sam potpuno siguran da ću u HGZ-u vidjeti predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, političara koji je bio neizmjerno hrabar i inatljiv nedavno u Kijevu gdje je na ukrajinskom uzviknuo “Krim je Ukrajina!”. Pa kako bi Plenković, koji ima odlične, u Parizu i Bruxellesu izbrušene političke instinkte, mogao propustiti prvi zagrebački nastup velike kritičarke ruskog svemoćnog predsjednika Putina i njegove politike kojom polako uskrsava propalo sovjetsko carstvo? Kako bi naš predsjednik Vlade, jedan od najvećih pobornika i prijatelja odlazeće kancelarke Angele Merkel, mogao ignorirati književnicu i političku aktivisticu kojoj je baš njemačka država pružila potpunu podršku i zaštitu u njenom drugom, nužnom i iznuđenom bijegu iz domovine? Ali te srijede, ali ni tog četvrtka, kada je Aleksijevič razgovarala sa Slavenkom Drakulić i Hrvojem Klasićem, u starom zdanju HGZ-a nije bilo ni našeg očito prezaposlenog premijera. Nije se pojavila čak ni ministrica kulture i medija Nina Obuljen-Koržinek, baš kao ni zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Nitko od njih nije htio pružiti moralnu podršku ne samo Svjatlani Aleksijevič, koja je literarno ionako “beatificirana” Nobelom, nego ni bjeloruskom narodu i bjeloruskim revolucionarima koji žele isto ono što su prije 30 (Domovinski rat) ili 50 godina (Hrvatsko proljeće) htjeli i Hrvati. Biti svoji na svome, kako se to pučki pojednostavljeno kaže, ali opet uvjerljivo. Ne, naši političari, bez obzira na titule i obrazovanje, ali i stvarnu političku moć i težinu u domaćem i u stranom kontekstu, nemaju suptilnosti i lucidnosti da bi osjetili na kojim se javnim događanjima neizostavno moraju pojaviti kako bi, između ostaloga, pokazali što Hrvatska, koja je i članica Europske unije, misli o političkim problemima koji tište naš kontinent. A bjeloruski problem je jedan od europskih problema prvog reda, ali čini se da to hrvatski politički vrh, kako onaj državni, tako i onaj lokalni, ne razumije. A možda se i boji ruske ljutnje, tko bi ga znao. Pa ih boli briga za neke tamo pobunjene Bjeloruse, njihovu bijelu i zasad miroljubivu revoluciju i veliku autoricu koja je začarala Zagreb i svoje hrvatske čitatelje. Književnicu koja se već desetljećima bavi metafizičkim crvenim čovjekom, koji, čini se, i dalje živi i u hrvatskoj politici. Imaju, uostalom, naši političari važnijeg posla i prioritetnijih potreba nego družiti se s nobelovkama koje prkose europskim diktatorima svojim pisanjem i govorenjem. I dok u mnogim stvarima pokušavaju kopirati svoje europske uzore, u odnosu prema stranim intelektualcima najvišeg ranga, naši su političari i dalje lijeni učenici koji nisu u stanju naučiti ni najjednostavnije lekcije.
Kolumna